PRETRAGA:
Nedjeljna Liturgija

BEZ KAJANJA NEMA OPROŠTENJA

JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU C – 17. lipnja 2007.

Tekstovi: 2 Sam 12,7-10.13; Gal 2,16.19-21; Lk 7,36-8,3 (ili Lk 7,36-50)

Uvod u pokajnički čin

Kršćanin je pozvan zauzimati se za dobro, činiti dobra djela. Ali nisu ta naša djela ono što nas spašava, nego Božja dobrota i milosrđe. Apostol Pavao nas upozorava kako se čovjek ne opravdava obdržavajući propise i zabrane Zakona, tj. po svojim zaslugama, nego vjerom u Isusa Krista, koji je za nas umro u uskrsnuo. A naše nastojanje oko dobra samo je znak naše zahvalnosti Isusu. Svoju ovisnost o Bogu čovjek posebno osjeća kada na sebe natovari krivnju i grijeh. O tome govore dva današnja misna čitanja. A Bog je velik u svemu, a najveći u milosrđu, kad mu se grješan čovjek obrati s pouzdanjem i iskrenim kajanjem. Božju dobrotu i milosrđe želimo i sada slaviti, ali se najprije od srca pokajmo za grijehe i zamolimo ga skrušeno za oproštenje.

Homilija

Biblija ne uljepšava

Današnje prvo čitanje i Evanđelje mogli bi ponekoga zbuniti i sablazniti. Govore o ljudima koji nikako ne mogu biti uzori, jer su grješnici, i o postupcima koji ni u kojem slučaju nisu dobar primjer, naprotiv. U prvom je čitanju riječ o dva izuzetno velika grijeha: preljubu i naručenom ubojstvu muža žene preljubnice. Da stvar bude gora, glavni činitelj toga grijeha je kralj; štoviše on je zaveo tuđu ženu i naručio smrt njezina zakonita muža. Velika je to sablazan za vjernika, a za sve i politički skandal. Riječ je o kralju Davidu i Bat Šebi, a žrtva je njezin muž Urija, kraljev vojskovođa i bliski suradnik. Što bi žuti tisak likovao da je postojao u ono vrijeme: danima bi u pojedinostima opisivao slučaj i povećavao sam sebi nakladu!

Evanđelje također opisuje jedan neugodan događaj, pravi društveni incident. Ugledni gosti nalaze se u čestitoj kući na gozbi: goste se, pijuckaju, ćaskaju, kad im najednom zastade zalogaj u grlu. Dođe među njih nepozvana žena za koju su svi dobro da je javna grješnica u gradu. Nitko je od njih na ulici ne bi ni pozdravio, a da mu se pojavi na kućnom pragu, otjerao bi je sa zadovoljstvom. U takvom društvu ni najčestitija žena nije imala što tražiti. A sad ona! Nečuveno! Da stvar bude gora, stade nepozvana iza Isusa koji je bio počasni gost u toj kući. Ne obazirući se ni na koga, poče ona svoj čudni obred: rasplaka se k'o kišna godina, tako da su njezine suze prale Isusove noge, a ona ih svojom bujnom kosom otirala, ljubila mu noge i pomazivala miomirisnim pomastima. Svi gledaju i čekaju što će biti. Ništa ne govore, ali im kroz glavu prolaze gnjevne misli: Tko ju je pozvao? Kako se samo usudila doći među nas revne farizeje? A ovaj s nama za stolom, Isus, da je prorok, znao bi on kakva je to žena i otjerao bi je bez milosti. A on ništa ne poduzima, čak dopušta da ga se dotiče, dakle nije prorok! Kako lako ljudi misle ružno o drugima, ne samo farizeji, nego i mi. Ne čuči li i u svakome od nas mali farizej? «Kad bi ljudske misli imale miris, širom bi se svijeta rasprostro nepodnošljiv smrad, tako da bi ljudi kao zaraženi umirali od tog smrada», reče veliki Dostojevski.

Eto, o čemu govore današnja misna čitanja. A mi smo željni dobrih i lijepih primjera i poticaja. Dosta nam je skandala u svakodnevnom životu. Znamo ih i iz svoje bliže okolice i iz medija na pretek. Zašto ih onda Crkva danas čita?

Riječ je o milosrđu i opraštanju grijeha

Ponajprije, Sveto pismo nam ne donose samo lijepe i poticajne primjere. Ono nam prikazuju život posve realno, kakav on uistinu jest. Ima tu i dobra i zla, i krijeposti i grijeha. Ne preskače ni neugodne događaje. Kada govori o grijehu, ne donosi životopise i skandale grješnika nego poruku Božju. Ni ovi događaji nisu ispričani kao uzor ponašanja za nas, nego da nas upozore na nešto neobično važno – na Božje milosrđe i opraštanje grješnom čovjeku. Trebamo samo ove odlomke dočitati do kraja i bit će to očito. A kako bi se Božje milosrđe pokazalo kad ne bi bilo grijeha? Tek na toj tamnoj pozadini vidimo kako je ono svijetlo i lijepo. Grijesi su itekako pravi i teški, ali je i opraštanje pravo i iskreno. Farizeji su dobro shvatili da je opraštanje grijeha djelo Božje, pa s pravom postavljaju pitanje: «Tko je ovaj, te i grijehe oprašta?» (Lk 7,49). Opraštati grijehe može samo Bog, a oni u Isusu vide samo čovjeka. On, dakle, ne samo da ne zna s kime ima posla, kad je u pitanju grješna žena, nego uzurpira sebi pravo koje pripada samo Bogu, misle u sebi njegovi sustolnici, farizeji. A Isus pročita njihove misli i njihove namjere, da osude ne samo grješnu ženu nego i njega. Divnom pričom navede ih da razmišljaju o milosrđu. Što je veći dug oprošten, čovjek je obvezan na veću ljubav i zahvalnost. Farizeji su u mislima spremali Isusu lekciju, ali su je dobili sami.
U jednome su farizeji u pravu: opraštati grijehe može samo Bog.
Čovjek može optuživati grješnike zbog grijeha i pozivati ih na pokoru i obraćenje, kako su činili proroci i apostoli.
Čovjek može upirati prstom u tuđe grijehe, kako to mnogi čine, da bi sebe prikazali boljima nego što jesu.
Čovjek može iskreno priznati svoje grijehe, oplakivati ih i činiti za njih pokoru.
Čovjek može donijeti odluku da će se čuvati grijeha i grješnih prigoda u kojima bi mogao sagriješiti.
Čovjek može čak cijeli svoj život nakon obraćenja provesti u kajanju i pokori, da bi popravio ono što je svojim grijesima nekoć pokvario i upropastio.
Čovjek može čak oprostiti zlo i grijeh koji mu je netko učinio, ma kako velik on bio, pa čak i zaboraviti nepravdu koja mu je nanesena i prepustiti sud Bogu.
Samo jedno grješan čovjek ne može učiniti: ne može sam sebi oprostiti grijehe koji mu opterećuje savjest, čak ni onda kada su oni ostali posve sakriveni od drugih ljudi.
U policijskoj postaji u jednom manjem naselju blizu Graza u Austriji zazvonio je prije dvadesetak godina, malo prije ponoći, telefon. Javio se dežurni policijski službenik. S druge strane govorio je jasan mladenački glas: «Ja sam ubio Rainera, dođite po mene!», i dao je svoje ime i točnu adresu. Policijski službenik pomislio je da se netko s njim poigrava i provocira ga, ali je prema propisima sve zabilježio, te je ophodnja otišla na naznačeno mjesto. Kratko nakon toga dovela je mladića koji im je bio poznat, ali ne po skandalima, nego kao miran mladić iz dobre i ugledne obitelji. Priznao im je da je prije gotovo četiri godine nožem ubio jednog sumještanina, čiji je slučaj već bio arhiviran kao neriješen. A čak je i taj mladić tada bio saslušan, ali kako nije priznao, a nije bilo nikakvih dokaza krivnje, pušten je. A dogodilo se to tako što ga je ubijeni, koji je bio pijanac, napao nožem, ali je mladić bio jači, oteo mu nož i usmrtio ga njime. Kad su ga istražitelji upitali zašto je sada nakon toliko vremena priznao ubojstvo, iako više nitko nije sumnjao na njega, odgovorio je da ga je na to natjerala savjest, koja mu nije dala mira ni nakon toliko vremena, te je odlučio priznati krivnju i prihvatiti kaznu. Čak su tim povodom i jedne građanske novine na prvoj stranici donijele kratak komentar o savjesti. Iako često nijekana i potiskivana, savjest postoji i djeluje, neovisno o tome što bismo mi željeli, stajalo je u tom komentaru. Ona je nepotkupljiv sudac.

Čovjek može naći mir samo kada je grijeh okajan, kada mu je on oprošten. A upravo je o tome riječ i u današnjim misnim čitanjima. I kralj David i ona žena iz Evanđelja priznaju svoje grijehe, uviđaju da su sagriješili, kaju se. Grijeh nije nešto bezazleno, s njime se nije igrati. Ali grijeh nije neoprostiv i ne mora ga čovjek dovijeka nositi na duši. Čak ni najteža čovjekova zloća ne može postaviti granice Božjoj dobroti i milosrđu. Vjerovati da Bog neki grijeh ne može oprostiti, značilo bi proglasiti da je zlo jače od Boga.

Zato mu se kralj David raskajan obraća, prihvaća zasluženu kaznu i smrt djeteta rođena iz preljuba. Nakon svoga grijeha i kajanja ispjeva onaj divni psalam «Smiluj mi se Bože po velikom milosrđu svome» (Ps 50) koji je uzor iskrenoga priznanja grijeha, kajanja i molbe za oproštenje. A ona grješnica iz Evanđelja nije pjesnikinja, ne progovara riječima, ali progovara rječito suzama kajanja, koje su se pretopile u suze radosnice, kada je od Isusa čula da je Bog ne odbacuje i ne osuđuje, kako to čine ljudi – pa i oni koji sami sebe smatraju vrlo pobožnima. Samo Bog se može izdići iznad čovjekova grijeha i voljeti čovjeka i kada je grješnik, iako ne voli njegova grijeha. Kajanje je spasilo kralja Davida; povjerenje u Božje milosrđe onu ženu. I nas ne spašava naša «pravednost» pred Bogom, nego iskreno pokajanje za grijehe. Samo tako možemo i mi čuti utješne riječi: «Oprošteni su ti grijesi… Vjera te tvoja spasila. Idi u miru!» (Lk 7, 48.50)

Piše: A. Orlovac

Copyright© 2006 Katolički tjednik. Sva prava pridržana. Webmaster