PRETRAGA:
Nedjeljna Liturgija

DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU

Ivanov savjet i svjedocanstvo

Drage sestre i braćo, hvaljen Isus i Marija! Danas počinjemo najduži liturgijski ciklus tzv. „vrijeme kroz godinu!“ Nakon božićnog oduševljenja i umilnih pjesmica i radosti koju donosi pučka pobožnost i predivni stihovi vjere u Isusa Krista, rođenog ispod svakog ljudskog dostojanstva, od danas počinjemo utvrđivati svoju vjeru u svemu onom što je činio i naučavao! Težak je to put vjerničkog nasljedovanja i životnog svjedočenja i zato moramo pozvati u pomoć mnoštvo svjedoka.

Most što spaja nebo sa zemljom

Poruka današnje nedjelje svojevrsni je predgovor, Prolog. Čitanja su bremenita značenjem i osobito bogata sadržajem, glazbenim rječnikom rečeno, pravi preludij. Treba samo čuti „što Duh govori Crkvama“ (Otk 2,7). Ovdje nas na početku zanima: tko je to ovaj „Sluga“ o kojem govori prorok Izaija u današnjem ulomku? Uzet je dio iz Pjesme o Sluzi Jahvinom koji je prva Crkva primijenila na Isusa Krista. No, u Isusu Kristu liturgija promatra svakog vjernika upravo kao slugu koji je po krštenju pozvan na sudjelovanje u Kristovu poslanju! Svatko od nas je pozvan s radošću vršiti volju Božju! Iz teksta je jasno da je taj Sluga najprije Izrael, zatim Isus Krist, Crkva, a onda i svaki vjernik ponaosob. Oni su most što spaja nebo sa zemljom i „vez prijateljstva između Boga i čovjeka“, kako kaže papa Pio XII.
Izrael je stari Božji izabrani narod u kojem se Božja riječ udomila – tu je slušana, govorena i na kraju zapisana. Izrael je narod Biblije! Božji „ti“, koji čitajući Bibliju s Bogom razgovara. Izrael je i podneblje i kraj iz kojeg je Božja Riječ došla i u naše krajeve, da nas uči putu Božjemu. A osobno je „Sluga Božji“ Isus iz Nazareta! Konačna i završna Božja Riječ svijetu! Objava i Objavitelj, koji – ostajući u svojoj Crkvi „do svršetka svijeta“ (Mt 28,20) zapodijeva razgovor s ljudima svih staleža, kultura, nacija, boja kože i uzrasta! Božja riječ je upućena svakom stvorenju i Isus se želi približiti i malom djetetu kao i odraslom muškarcu prezauzetom obvezama, ali i starcu koji je na izmaku svojih snaga i polako razmišlja o prijelazu praga nade, o smrti, kako ju naziva Sv. Ivan Pavao II.

Godina čvršćeg zajedničkoga hoda

Pavao piše Korinćanima o sebi: da je „apostol Krista Isusa“. A onda i o njima: da su „posvećeni u Kristu Isusu, pozvani, sveti“. To smo svi mi – ovdje i sada – po krštenju. Crkva smo Božja, „klanjatelji u Duhu i Istini! (Iv 4,23).
Drugi vatikanski koncil donio je važan Dekret o apostolatu laika, a u njemu čitamo: „I laici – to jest vjernici u svijetu – sudionici su svećeničke, proročke i kraljevske ovlasti Kristove, stoga imaju i vrše svoj udio u poslanju Naroda Božjega u Crkvi i u svijetu“ (br. 2). U Vrhbosanskoj nadbiskupiji ova je godina proglašena godinom suradnje s laicima i trebali bismo svi zauzetije i s više žara naviještati i svjedočiti vjeru pradjedova, vjeru u kojoj smo kršteni. Crkva nisu smo svećenici i časne sestre, kako mnogi naši vjernici razumiju. Crkva smo svi mi kršteni u Ime Isusovo.
Pavao želi Korinćanima, a onda i nama Hrvatima i svim narodima bez obzira na naciju ili rasu, „milost i mir“. Zar nije to pozdrav kojim svaka sveta misa počinje?! Upravo je od Pavla i preuzet kako bi još više naglasio poslanje Crkve. Već u samom pozdravu Apostol spaja dva naroda, dvije kulture, dva mentaliteta – Grke i Židove. Prvi su se pozdravljali s: Raduj se! Zdravo! A drugi sa: Šalom – mir! Dok piše jednima, ne zaboravlja na druge. Jednima i drugima – i svim ostalima – po svijetu – RADOST I MIR! MILOST I SPOKOJ! SREĆA I BLAGOSLOV! Izvana i iznutra! Zar nismo upravo to ovih dana za Novu godinu poželjeli jedni drugima?! To je zadaća svakog vjernika! Moliti za svoje potrebe, ali ne zaboravljati druge koji su u potrebi. I oko sebe širiti mir i radost, biti melem na bolne rane ovog svijeta, biti u svijetu, ali ne prianjati za ovaj svijet, uprti pogled u nebo i poput Stjepana vidjeti otvorena nebesa i Isusa raspetoga i proslavljenoga dok praštamo nepravde i uvrede i borimo se da se svi ljudi spase.

Ivanovo svjedočanstvo

U evanđelju nalazimo svečano svjedočanstvo Ivana Krstitelja koji je svojim učenicima pokazao tko im je odsada Učitelj! Nama Krstitelj u današnjem čitanju upravlja riječ: „Evo Jaganjca Božjega!, njega prihvatite, njegovi učenici budite.“ Upravo ovdje saznajemo mnogo više – da je Isus „Sin Božji“! Tu je ispovjeđena vjera prve Crkve i to nakon uskrsnuća, uzašašća, nakon Duhova! Taj Sin Božji ovdje se pojavljuje kao Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta. Isus se solidarizira s cijelim čovječanstvom, sa svakim čovjekom – grešnikom i želi ga spasiti. Isusovu dragovoljnu žrtvu Bog će prihvatiti kao otkupnu žrtvu za grijehe svega svijeta! Zanimljivo je primijetiti da Ivan govori o Isusu kao „prolazećem“ i jedino ga on koji je dugo boravio u pustinji primjećuje, iako je u ovom trenutku uz Isusa mnoštvo svijeta. Jedino je Ivan završio „pokornički fakultet“ kao nekoć prorok Danijel nastojeći moliti se… „u postu, kostrijeti i pepelu“ (Dn 9,3). U toj se školi Ivan naučio susretati s Bogom i naučio ga prepoznavati! Isusa je predstavio – gledajući ga na putu u Jeruzalem (usp. Lk 9,51) – „Evo Jaganjca Božjega, koji odnosi grijeh svijeta!“ Za njega je Isus odmah na početku žrtveno Janje Velikoga petka! I dok su drugi kupovali ili prodavali janjce za žrtvu, Isus idući u Jeruzalem, sam sebe dragovoljno predaje za nas! I mi svojim trpljenjem i cijelim svojim zalaganjem možemo pridonijeti spasenju svih ljudi, osobito onih koje nam je Bog darovao za bližnje. Sv. Pavao pišući Galaćanima kaže: „Nosite teret, to jest jedan drugoga – i tako ćete ispuniti zakon Kristov!“ (Gal 6,2).

Zapostavljeni

Jedan je svećenik, vrijedan i požrtvovan, često radio do kasno. Jednoga mu dana, u kasnim večernjim satima, pade na um lik jedne stare gospođe. Ni sam nije znao zašto se tada baš nje sjetio – starice koja je živjela sama i napuštena, a baš nitko nije brinuo o njoj.
Odlučio je pomoći joj. Iako ni sam nije imao puno, počeo je prevrtati po svojim džepovima, ladicama, čarapama, ispod madraca… Ono što je nakupio, spremio je u kuvertu, s nakanom da će sutra, čim svane, otići na poštu i poslati starici kuvertu.
S unutrašnjim mirom i zadovoljstvom čovjeka koji rado pomaže, nastavio je sa svojim poslom. No, u tom trenutku netko mu pokuca na vrata. „Tko li bi to mogao biti u ovo kasno doba“, pomisli i bez puno razmišljanja krene prema vratima i otvori ih. Pred njim je stajao zamaskirani muškarac s pištoljem u ruci. Uperivši pištolj u svećenika, hladno mu je rekao: „Pare ili život!“
Laganim korakom i s tugom u srcu, svećenik uze pripremljenu kuvertu za staricu, bez riječi ju pruži lopovu i neprimjetno uzdahnu. Lopov pak nestrpljivo zgrabi kuvertu i istrča u mrak, ne ozlijedivši svećenika. Došavši na sigurno, lopov krenu rastrgnuti kuvertu, no odmah mu upade u oči kako na njoj nešto piše. Pogleda ime osobe na koju je kuverta naslovljena i odmah ga poče stezati u grlu i gušiti, te gorko zaplaka. Kuverta je, naime, bila namijenjena njegovoj majci!
U trenutku mu je sasvim bilo jasno da se svećenik u to gluho doba noći prisjetio njegove majke i sada joj šalje novac. Također mu je postalo jasno kako se on svoje majke gotovo nikada ni ne sjeti, nego ju pušta da živi u krajnjoj neimaštini i ostavljenosti. Već dugo, dugo ju nije posjetio… Čak i krade novac njoj namijenjen.
S dubokim osjećajem krivnje i s čvrstom odlukom da će od toga trenutka sve biti drukčije, obrisa suze i vrati se svećeniku. Sada je tražio sakrament pomirenja. Želio se izmiriti i s Bogom i s Crkvom i sa svima kojima je proteklih godina nanosio nepravdu, a posebno svojoj majci.
S mirom u srcu, onim mirom koji se može osjetiti samo nakon iskrene ispovijedi, uze kuvertu i sav sretan otrča svojoj majci, noseći joj pozdrave svećenika. U srcu je nosio čvrstu odluku kako će svakodnevno, koliko god može, ispravljati svaku nepravdu koju je nanosio svojoj majci.

Vratimo se u Očev zagrljaj

Drage sestre i braćo! Koliko je nama potrebno da se prisjetimo Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta i vratimo mu se u zagrljaj, zamolimo za oproštenje i prepoznamo da je upravo radi nas otišao na križ, da ga prepoznamo i povjerujemo da i na nas računa, da i s nama takvima kakvi smo želi graditi bolji svijet i svima pokazati da nas voli. On se nas ne stidi, a mi Njega?! Poslušajmo Ivanov savjet i slijedimo ga. Amen!

Uvod u pokajnički čin
Dragi prijatelji! Svakog se dana susrećemo s toliko informacija koje formiraju naše mišljenje i življenje. Tako često donosimo krive sudove i pogrešne odluke. Tako olako osuđujemo jedni druge i ne popuštamo u svom mišljenju. Nije li možda došlo vrijeme da se „otrijeznimo“, „opametimo“? Danas, najveći rođeni od žene, Ivan, upire prstom u jedinoga Spasitelja i nudi nam da ga slijedimo. Od nas se traži samo da ga slušamo, da mu poput Marije Lazarove i Martine sestre sjednemo do nogu i oduševljeni i zadivljeni uživamo u društvu s njim. On je došao kako bi nas oslobodio grijeha, otkupio od naših slabosti i otvorio oči srca da upoznamo koje li nade u pozivu našemu, gdjegod da smo, u bilo kojem zvanju ili poslanju, svima se obraća i svakoga želi upoznati. Dajmo mu šansu i zavirimo u svoje srce! Ono ga traži više od ičega na svijetu! Pokajmo se!

Copyrightę 2006 Katolički tjednik. Sva prava pridr×ana. Webmaster