PRETRAGA:
Intervju

Stadler je želio Bosnu „preobraziti u Kristu“

Dr. sc. Agneza Szabo, povjesnicarka

Ove godine, 24. siječnja navršava se 170 godina od rođenja prvog vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera. O njemu je već puno toga kazano, ali ne možemo ustvrditi da je on općepoznat javnosti. Štoviše, o njegovu „liku i djelu“ još uvijek se vode rasprave na znanstvenoj i „čaršijskoj“ razini. Tko je bio Josip Stadler i kakav je trag ostavio u povijesti pitali smo dr. Agnezu Szabo, povjesničarku koja je dobar dio svoga znanstvenoga rada posvetila upravo prvom vrhbosanskom nadbiskupu.

Dr. Szabo, rođena je u Rezovcu kraj Virovitice. Gimnaziju je polazila u Osijeku, studirala povijest i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te na istom Fakultetu magistrirala (1978.) i postigla doktorat znanosti iz područja hrvatske povijesti (1983.).
Od 2001. profesorica je na kolegiju Pregled hrvatske povijesti na Visokoj školi za poslovanje i upravljanje B.A. Krčelić u Zaprešiću. Istovremeno vanjska znanstvena suradnica u Zavodu za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu (1981.-1993.), a od 1994. na znanstvenom projektu za povijest humanističkih znanosti HAZU u Zagrebu, što je i danas.
Objavila je i uredila iz područja hrvatske povijesti 20 knjiga (monografija), te više od 150 izvornih znanstvenih radova u domaćim i stranim časopisima i zbornicima, više od 800 stručnih radova, među kojima i više stručnih radova o sluzi Božjemu Josipu Stadleru. Članica je uredništva u više stručnih i znanstvenih časopisa, itd.
Kod Ministarstva prosvjete i sporta RH stručna konzultantica za udžbenike povijesti u osnovnim i srednjim školama te suradnica Hrvatskog obrazovnog standarda 2005.
Od 2001. uređuje i vodi emisiju Velikani hrvatske povijesti na radio Mariji, a stalna je suradnica HKR-a te povremeno i državnih medija.
Bila je članica Vrhbosanske dijecezanske povijesne komisije u Sarajevu za beatifikaciju sluge Božjega Josipa Stadlera (2004.-2008.)
Dobitnica je Akademijine nagrade Josip Juraj Strossmayer za znanstveno djelo iz područja humanističkih znanosti (1993.), te više drugih priznanja.
Odlukom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana odlikovana je Redom
Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1999.).

Poštovana dr. Szabo, Stadlerovi biografski podatci su manje-više poznati javnosti, no što biste Vi kao povjesničarka, kazali: Tko je Josip Stadler?

Prije svega, nadbiskup dr. Josip Stadler jest čovjek vjere i bezgraničnoga pouzdanja u Boga, Njegovu ljubav i providnost; i zato čovjek služenja svima, posebno onima najpotrebnijima, koje je sretao u otajstvu svoje svakidašnjice, i koje je smatrao svojom baštinom, i to bez razlike vjere i nacije. Ipak, dopustite mi malo objasniti navedene stavove.
Dr. Josip Stadler jest hrvatski svećenik, i rodoljub – i što spada u red kršćanskih krjeposti, te ugledni teolog i filozof; i pisac, prvi vrhbosanski nadbiskup, graditelj crkava, samostana i škola u BiH; utemeljitelj Družbe Sestara Služavki Maloga Isusa. Utemeljitelj je i glasila: Glasnik Srca Isusova i Vrhbosna, te novina Hrvatski dnevnik, a također i niza kulturnih i prosvjetnih ustanova i udruga.
Nakon što je zaređen za svećenika u Rimu (1868.) i završetka studija (1869.), vraća se u Zagreb, na raspolaganje svome Ordinariju, koji ga je i školovao. Služio je u Nadbiskupskom sjemeništu i postaje sveučilišni profesor te dekan Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Uz pedagoške zasluge, poznat je i po djelima ljubavi na socijalnom planu, i osnivanju Glasnika Sv. Josipa. Godine 1881. primio je od pape Lava XIII. imenovanje vrhbosanskim nadbiskupom obnovljenog biskupskog sjedišta u Sarajevu. Primjernim apostolskim žarom i oslonom na Božju ljubav i providnost te bez ikakvog vlastita novca ili pak imanja, razvio je u Bosni plodnu djelatnost na vjerskom, kulturnom i prosvjetnom području.
U prvim godinama po dolasku u BiH sagradio je, i to uz pomoć brojnih dobrotvora: u Travniku veliku gimnaziju, bogoslovno sjemenište u Sarajevu koje je povjerio na upravu isusovcima; doveo je u Sarajevo i sestre Kćeri Božje ljubavi koje razvijaju zapaženu školsku djelatnost; uspostavio prvostolni kaptol i sagradio prvostolnu crkvu u čast Presv. Srca Isusova. Zbog svega toga biskup Strossmayer nazvao je Stadlera u povodu posvete prvostolnice (1887.) „čudotvorcem“. Sestrama Služavkama Maloga Isusa koje utemeljuje sa svrhom da vode skrb o siromašnoj i napuštenoj djeci, koju će i podučavati u svojim stručnim školama i brinuti o starijim i nemoćnim osobama, izgradio je u Sarajevu poznato sirotište Egipat i prihvatilište Betlehem, itd. Ističem da sve institucije koje je utemeljio nadbiskup Stadler stoje i danas, i unatoč teškim jugo-komunističkim progonima poslije 1945.

Društveno-povijesne prilike u kojima je djelovao kao vrhbosanski nadbiskup bile su dosta složene. Kako biste ocijenili njegov odnos prema ondašnjoj državnoj vlasti?

Za bolje razumijevanje Stadlerova odnosa prema ondašnjoj državnoj vlasti u BiH, isti-
čem da društveno-povijesne okolnosti u kojima se našao Stadler po dolasku u Sarajevo, zbog različitih utjecaja i interesa, političkih i gospodarskih, ali i baštinjenih povijesnih okolnosti, nisu bile dobre niti za koga. Niti za Tursku i Austriju, što svjedoče i njihovi tajni sporazumi u pogledu ulaska Austrije u Bosnu i u koje činjenice ne mogu ovdje ulaziti. Tražila se stoga od svih politika mogućega, uz mnoštvo kompromisa: dakako, uvijek na štetu onih malobrojnijih, a to su i tada bili Hrvati. Posljedice kompromisne politike interesa u korist jačega, prva je iskusila Hrvatska, odnosno hrvatski ban Ivan Mažuranić, koji je zbog „hrvatskih“ interesa prema Bosni i Hercegovini – i da se ona s vremenom priključi na ustavnopravni sustav Hrvatske – primoran podnijeti ostavku (1880.). Pratila je sve to i susjedna Srbija, koja je budno pazila na sve što se zbiva u Bosni i kako se postupa s tamošnjom Srbima, ali i Pravoslavnom crkvom. Ona se, kao i Muslimani, našla uskoro u povlaštenom položaju, također i u pogledu dobivanja financijske potpore za djelovanje njihovih institucija.
Pri tome su od velike važnosti i činjenice, što su Stadlerovi interesi pri dolasku u BiH, bili bitno drugačiji, od interesa političkih vlasti. U prilog tome ovdje ističem riječi koje je papa Lav XIII. izrekao u prigodi biskupskoga ređenja više biskupa u Rimu, na dan 18. studenoga 1881., među kojima je bio i Stadler. Naime, Papa se, kako je izvijestio Zagrebački katolički list, izvan protokola obratio svima, a posebno Stadleru riječima: „Gle vidimo među vama novoga sarajevskoga nadbiskupa za Bosnu i Hercegovinu. Te pokrajine bile su jedva jedno vrijeme svijetlom rasvijetljene, nu poslije stenjahu više stoljeća pod gospodstvom naroda imenu kršćanskomu neprijateljskoga (...). Prvi put vide one sada da je među njima čudom Providnosti nebeske ustanovljena hijerarhija katolička. Ti, novi nadbiskupe, doista si sretan, što te je Bog odabrao da obnoviš lice onih krajeva. Ti ćeš ondje naći neobrađeno polje (...) otvoreno Tvojoj revnosti. Vi pako drugi, naći ćete u svojih biskupijah polje već obrađeno; nu prem je obrađeno, imati ćete ipak puno kukolja trijebiti. I tako ćete i on (Stadler), i vi drugi, ulažuć' apostolski trud oplođen milošću imati jednoć razloga, da obilno za ubrani plod hvalite i slavite providnost Božju.“
Od tada svekoliko Stadlerovo djelovanje u Bosni svjedoči da je on, za razliku od političkih vlasti, želio Bosnu „preobraziti u Kristu“. Pri tome nije mario za udarce ni s lijeva, niti s desna, već ih je u intimnosti svoga srca dijelio s Kristom za spas duša.
U svijetlu navedenih činjenica valja gledati i Stadlerov odnos prema državnoj vlasti, kako u Sarajevu, tako i onoj u Beču, pa i prema samome kralju Franji Josipu. Naime, Stadler je već od samog dolaska u Sarajevo, dobro znao da državne vlasti imaju ondje svoje već spomenute višestruke interese, također i prema Istoku, i stoga one nisu, a niti su mogle biti pravedne. Ali, Stadler ih je znao prihvatiti i tražiti s njima elemente suradnje na opće dobro svih. I u tome je bio ne samo genijalan, nego i primjerno uspješan. Primjerice: austrijske su vlasti bile obvezne i prema ugovorima sa Sv. Stolicom, pomagati i biskupijske crkvene djelatnosti, uključujući i školstvo, ali to nisu činile pravedno. No nadbiskup Josip je, i kada im je i prigovarao, ipak mudro izbjegavao sukob s njima, kako ne bi oslabio svoje, ionako suženo djelovanje, a time i djelovanje Katoličke crkve općenito. Poznato je, da su državne vlasti rado primale i česte tužbe protiv Stadlera, kako u pitanju „konverzija“ tako poslije i u pitanju nekojih članaka u novinama Hrvatski dnevnik, jer su bile pod osobitom paskom političke vlasti, i stoga su brojni članci plijenjeni. A da o financijskim globama i za samoga nadbiskupa Stadlera i ne govorimo. Međutim, on je znao svoj put: Slijediti Krista i sudjelovanjem u njegovim porugama i nepravdama.

Stadler je bio i politički aktivan, što u to doba nije bilo ništa neuobičajeno. Što biste rekli kakav je njegov politički profil? Predbacivali su mu - kako ističe povjesničar Jure Krišto - klerikalizam. No, kamo je, uvjetno rečeno, Stadler „naginjao“?

Koliko je i je li uopće Stadler bio izravno politički aktivan? Mislim da nije bio, pogotovu NE u današnjem smislu te riječi. Naime, politički aktivan čovjek, ili sam, ili kao član koje političke stranke, i onda, kao i danas, želio je zadobiti vlast te pomoću nje vladati i izvršavati političke programe. Međutim, želje za političkim vladanjem u Stadlera, nikada nije bilo. Dakako, on je itekako pratio politička zbivanja, o njima donosio javne prosudbe, što je bilo i potrebno, pa ako hoćemo i neizbježno. Doduše, preko svojih suradnika utjecao je na osnivanje stranke Hrvatska katolička udruga, ali ne da bi preko nje i sam vladao, već njeno djelovanje postavio na kršćanske temelje.
Što se tiče pojma „klerikalizam“ riječ je o ideološki obojenome iskazu, koji je danas jako zastario. Doduše, on ima i svoju povijesnu pozadinu, počevši od vladavine kneza Otta von Bismarcka, koji je 1871. nastojao ograničiti upliv Katoličke crkve u javnome životu u Pruskoj. Mislim da se pri tome zaboravlja da je oduvijek jedna od bitnih zadaća kršćanina bila nastojati, prije svega vlastitim življenjem, utkati duh evanđelja – dakle samoga Krista i Njegovo služenje – u sve pore ljudskoga društva i njegovih struktura, pa tako i politiku i njezine programe.
Međutim, nakon poznate enciklike pape Lava XIII. Rerum novarum (Nove stvari') koja je objavljena 1891. i do koje je nadbiskup Stadler osobito mnogo držao, katolički pokreti, a time i sami katolici, dobivaju nove poticaje u pogledu širenja različitih područja djelovanja. Na temeljima spomenute enciklike i svekoliko Stadlerovo javno djelovanje dobiva nove dimenzije. Štoviše, na njenim se temeljima očekuje također i od katolika kao i katoličkih udruga da prošire svoj, u biti kršćanski, utjecaj i na područja koja uključuju široki spektar ekonomskih, socijalnih, političkih, kulturnih, prosvjetnih, umjetničkih, i drugih pitanja svakidašnjice. Ona se osobito aktiviraju tijekom 19. i 20 st., također i kao odgovor sve agresivnijim utjecajima kapitalizma, liberalizma, danas i neoliberalizma na svakidašnji život čovjeka, ali i mladih, kao i obitelji.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Copyright© 2006 Katolički tjednik. Sva prava pridržana. Webmaster