PRETRAGA:
Nedjeljna Liturgija

Bolesnicko pomazanje (sedam svetih sakramenata)

Covjek treba duhovno pripravan docekati smrt

Umjesto pokajničkog čina

Dugo sam razmišljao što napisati o ovom sakramentu i posebno o pokajničkom činu uz ovaj sakrament. Dugo sam svećenik i opremio sam toliko bolesnika i priznajem da nisam primijenio nikakav pokajnički čin osim onog što nam daje obrednik. Čini se da obrednik i predviđa stanje stvarne bolesničke agonije i ne daje odveć mogućnosti za neku posebnu pripravu za pokajnički čin. Što je još najveća poteškoća, a što stvarno nije dobro, naši nas vjernici zovu za opremiti bolesnika kad osjete da je stvarno kraj. A onda ne preostaje ništa drugo nego obrednik i velika je sreća ako te bolesnik išta razumije. Osim toga, rijetko se ovaj sakrament veže uz euharistijsko slavlje. Ako je to moguće onda su to sve pokretni bolesnici i imaju mogućnost pokajničkog čina. No to je uistinu rijetko.

Čovjek treba duhovno pripravan dočekati smrt

U svojoj apostolskoj konstituciji o Sakramentu bolesničkog pomazanja papa Pavao VI. piše: „Sveto bolesničko pomazanje, kao što ispovijeda i uči Katolička crkva, jedan je od sedam sakramenata Novoga zavjeta, ustanovljen od Krista našega Gospodina, a vjernicima preporučen i obznanjen od Jakova apostola i brata Gospodinova, riječima: 'Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i , ako je sagriješio, oprostit će mu se' (Job 5,14-15)“.
Bolesničko pomazanje u predaji Crkve susreće se od najstarijih vremena, kako na Istoku tako i na Zapadu. Kroz povijest Crkve obredi pomazanja, posebno pojedinih dijelova bolesnikova tijela, stalno su se mijenjali. Što je zanimljivo, dugo u Crkvi bila je praksa da kod svakog pomazanja pojedinog dijela tijela svećenik izgovara istu formulu koja je danas određena za opće pomazanje, naglašavajući što je bolesnik sagriješio s određenim dijelom tijela. Sreća da je danas to posve izbjegnuto.
U podjeli bolesničkog pomazanja, a posebno u praktičnoj primjeni s obzirom na shvaćanje našega puka da je to sakrament posljednjeg pomazanja, zašto smo i mi svećenici sukrivci, čini se da je i sam obrednik u kojem papa Pavao VI. doslovno piše: „Sakrament bolesničkog pomazanja dijeli se onima koji su teško bolesni“. Međutim, Katekizam Katoličke crkve ne spominje teško bolesne nego općenito bolesne za koje sveta Crkva u ovom sakramentu moli za ozdravljenje. Čini mi se da se Katekizam i obrednik u nekim stvarima dobro razilaze. Katekizam bolesnika gleda kao čovjeka koji je obolio, ali nada u ozdravljenje po Božjoj svemoći u njemu ne smije umrijeti. Katekizam potpuno izbjegava riječ „sakrament umirućih“. Pa apostol Jakov jasno kaže: „Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići i ako je sagriješio, oprostit će mu se“. Očito je i iz riječi sv. Jakova i Katekizma da je ovaj sakrament ustanovljen za ozdravljenje i oproštenje, a ne za umiranje.

MN / Sjeti se da ćeš umrijeti

Pa ipak i najzdraviji čovjek, a posebno bolestan, trebao bi se sjetiti one mudrosti iz Knjige Propovjednika: „Čovječe, sjeti se svojih posljednjih stvari i nikad nećeš pogriješiti“. Kad bi ljudi postupali onako kako im predlaže Propovjednik, svijet bi izgledao sasvim drukčije. Nije jednostavno živjeti misleći na smrt i obratiti se kad već uvidiš da je vrijeme za to.
Jedna zgodica iz života. Neki ugledni čovjek, a veliki grešnik, odlučio se obratiti. Da to ostvari i potvrdi hodočastio je u Rim i odlučio ispovjediti se kod samog pape. Uspjelo mu je ostvariti tu želju. Papa ga je lijepo saslušao i divio se njegovoj točnosti kojom je sve ispovijedao. Zadivilo ga je i njegovo kajanje i njegove plemenite odluke. Došli su i do pokore. Pokornik nikako ne prima što mu papa daje za pokoru: Postiti – nema snage. Čitati nešto od duhovnih stvari i moliti – nema vremena. Vršiti neka druga pokornička djela – nije znao. Kad je papa vidio da on ništa od pokore neće izvršiti, dadne mu zlatni prsten na kojem je pisalo: „Memento mori!“ – „Sjeti se da ćeš umrijeti!“ I naredi mu da taj prsten stalno nosi i te dvije riječi svaki dan najmanje jednom pročita. Nitko zadovoljniji od njega. Pokazalo se da se u svom računu prevario. Otišao je kući i nastavio svoje poslove po običaju. Međutim, pogled na prsten stalno ga je poticao na razmišljanje. „Ali, ako već moram umrijeti, što je onda pametnije nego se i pripremiti za to?“ Kažu da mu je svaka vrsta pokore bila lagana.
Pisac knjige Nasljeduj Krista piše: „Nemoj se pouzdati u prijatelje i rođake i ne odgađaj brigu za svoju dušu na budućnost, jer će te ljudi brže zaboraviti nego što misliš. Bolje je sada, za vremena pobrinuti se i dobra djela poslati pred sobom, nego se uzdati u tuđu pomoć. Ako se sada sam za sebe ne pobrineš, tko će se poslije za te pobrinuti.“ Očito je da bi bilo dobro da u ovom sakramentu sam bolesnik prepozna svoju potrebu, a ne da mu je netko skoro „na silu“ nameće.

MN/ Isus iscjelitelj bolesnih

Valja uočiti kako katolički Katekizam divno sažimlje sve ono što nam Evanđelje govori o Isusu iscjelitelju svih ljudskih potreba, pa veli: „Kristovo suosjećanje s bolesnima i njegova brojna iscjeljenja očiti su znak Božje intervencije… Isusovo suosjećanje sa svima koji trpe ide tako daleko da se s njima poistovjećuje“ (Mt 25,36).
Potresen tolikim patnjama; Isus ne samo da dopušta bolesnicima da ga dotiču, već njihove nevolje uzima na se (Mt 8,17). Isus poslavši učenike da idu propovijedati, izrijekom im kaže: „U ime ćete moje…na nemoćnike ruke polagati i bit će im dobro“ (Mt 16,17-18). Evanđelist Matej još je jasniji u poslanju: „Bolesne liječite!“ (Mt 10,8).
Upravo na temelju svih ovih citiranih evanđeoskih tekstova Crkva se kroz stoljeća trudi sakramentom bolesničkog pomazanja uistinu biti prava utjeha i ohrabrenje bolesnicima. Hvale je vrijedna naša stara praksa u Bosni i Hercegovini kod našeg naroda da je bila sramota i veliki propust za obitelj ako se nije na vrijeme pobrinula da bolesnik bude opremljen. Pa ako je dotični bolesnik u međuvremenu umro narod je s poštovanjem slušao od svećenika obavijest o smrti i da je opremljen svetim sakramentima i da je pitao oprost od cijeloga puka. Šteta što se ta tradicija pomalo gubi.
U novije vrijeme sve je više naglog umiranja: srčana i moždana kap, galopirajući rak, smrt u prometu i slično. Kršćanski gledano, prosudbe današnjih ljudi o tim naglim umiranjima: „Lijepa smrt, nije se patio“ i sl. u potpunoj su suprotnosti s onim što naša vjera drži o nazovimo „lijepom umiranju“. U našim obiteljima se molilo: „Od nenadane smrti – oslobodi nas Gospodine!“ Točno je da će svaki čovjek umrijeti. Ali je prevažno da čovjek duhovno pripravan dočeka smrt. Iskustvo nas svećenika koji smo toliko bolesnika opremili, bez obzira na njihove boli i patnje, svjedoči kako je većina bolesnika sretna da se sakramentima dostojno spremaju za susret s Gospodinom. Zato ponavljam već rečenu misao: Mi svećenici se trebamo potruditi da kod našeg naroda razbijemo tu predrasudu da ako bolesniku pozovu svećenika da je tada gotovo s njime. Kako sam već rekao: sakrament je bolesničkog pomazanja, a ne posljednjeg pomazanja.
I da zaključim o sakramentu bolesničkog pomazanja s Katekizmom Katoličke crkve:
- Svrha je sakramenta bolesničkog pomazanja dati osobite milosti kršćanima koji proživljavaju tegobe vezane uz teške bolesti ili starost;
- Svaki put kada kršćanin teško oboli, može primiti sveto pomazanje, isto tako nakon primanja kad se bolest pogorša;
- Plodovi milosti sakramenta bolesničke pomasti jesu: bolesnik se sjedinjuje s Kristovom mukom za dobro svoje Crkve; prima potporu, mir i ohrabrenje da kršćanski ponese tegobe bolesti i starosti, prima oproštenje grijeha, ako ga nije mogao primiti u sakramentu pokore.

Copyrightę 2006 Katolički tjednik. Sva prava pridr×ana. Webmaster