PRETRAGA:
Nedjeljna Liturgija

DESETA NEDJELJA KROZ CRKVENU GODINU

Ispit vjernosti i slobode

Uvod u pokajnički čin

Mi, hramovi Duha Svetoga, nalazimo se u Božjem hramu u kojem se Njegova obitelj nedjeljom, svetkovinom i blagdanom, pa i običnim danom, okuplja na slavlje euharistije. Pred nama je oltar, stol neba pripravljen za nas koji živimo na zemlji. Riječ Božja i Kruh života ponuda su neba svima koji traže okrepu od zemaljskih briga, problema, lutanja i tjeskoba. U Božjoj blizini mnogi su tražili i našli putokaz i svjetlo za svoj život i djelovanje. Zašto ne bismo i mi, ovdje i danas?

Ispit vjernosti i slobode

Čovjek, Božje remek-djelo i kruna svega stvorenoga, „načinjen“ je na sliku Božju, stvoren je kao muško i žensko. Sličnost isključuje jednakost, čovjekovo je da bude stvorenje, a Božje da je Stvoritelj. Čovjek se, po svojim osobinama razlikuje od svega stvorenoga, a Bogu je sličan po svom razumu, volji, „naravi“ – čovjek je osoba.

Klica čovjekove pobune

Prema biblijskom svjedočenju, prvi čovjek, obdaren silnim darovima, s posebnim mjestom i ulogom u svijetu stvorenoga, ali pozvan također za dioništvo u Božjoj naravi po milosti, nije imao ni potrebe, a niti razloga rušiti postojeći poredak, dizati se protiv Boga, kršiti Božju odredbu ili zabranu, odmetnuti se od Njega, izgubiti vrt ili raj u koji je bio smješten. Ima, doduše, nemali broj biblijskih znalaca i stručnjaka koji ne samo da misle nego i tvrde kako su upravo zbog čovjekove tjelesnosti – a ona je simbol krhkosti, slabosti, smrtnosti – u čovjeku već postojale, tinjale, uspavane mogućnosti za pobunu, a potom i pad.
Umiješala se, međutim, izvanjska sila, misteriozna ali stvarna, koju nazivamo napasnik, zavodnik, sotona, lažac. Već prve stranice Biblije govore nam, dakle, ne samo o postojanju nego i o razornom djelovanju bića koje se suprotstavlja Bogu i neprijatelj je čovjeku. Većina svjetskih jezika usvojila je hebrejsku riječ „sotona“, pa tako i naš hrvatski jezik, a njezino značenje je „protivnik“. I grčki izraz „đavao“, ušao je u naš jezik, u značenju „lažac“.
Pripovijest ili zapis o izgubljenom raju istinita je i stvarna. Bog je čovjeku – sebi sličnomu – kanio darovati svoju blizinu, svoju naklonost i prijateljstvo, jer to je zapravo smisao ili značenje pojma „vrt“ ili raj. Vratimo se, ipak, današnjem prvom čitanju iz Knjige Postanka.

Nije više, kako je moglo i trebalo biti

U opisu ili uprizorenju prvog čovjekova grijeha redoslijed uloga ili lica je: zmija – žena - čovjek. U drugom prizoru odvija se istraga, ispitivanje okrivljenika, uočavamo obrnut redoslijed: čovjek – žena - zmija. Poremećen je odnos i sklad između Adama i Eve, tragične su posljedice njihova neposluha i grijeha. Nije, dakle, narušen i poremećen jedino sklad i odnos između njih i Boga, nego između njih samih, pa se stoga uzajamno optužuju.
U svom pristupu i postupku Bog reagira kao da ne zna o čemu je riječ, nakana mu je ishoditi priznanje ili ispovijest, nakon čega bi uslijedio Njegov oprost. Ne naišavši ni na priznanje, a niti na pokajanje, uslijedila je kazna. U izricanju svoje presude Bog se ponajprije obraća zmiji, potom ženi, a na kraju i Adamu. Osuđena je jedino zmija, đavao ili protivnik. Na neki način kažnjeni su i oni, kao neposlušnici i prijestupnici, izgonom iz raja, ali i u njihovim bitnim ili temeljnim zadaćama i djelatnostima: žena u ulozi supruge i majke, a muškarac u ulozi radnika. Nije više, kako je moglo i trebalo biti!
Božji sud ili presuda nisu njegova konačna, posljednja riječ. Čovjeku je obećan i ponuđen povratak Bogu, životu, sreći. Dok je zmiji, tom misterioznom, izuzetno lukavom i opakom biću, najavljen rat i, u konačnici, poraz. Plod, potomak Žene, predstavljen je kao neupitni pobjednik nad tom stvarnošću, ali i kao Onaj koji će čovjeku i čovječanstvu darovati novu budućnost. Jer, „kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt...“ (Rim 5,12), apostol Pavao nalazi izlaz i rješenje: „Ali s darom nije kao s grijehom. Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve izlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu (Rim 5, 15).

Apostolske tegobe i nade

Pišući o apostolskom služenju, kao službi Duha i pravednosti, Pavao naglašava da iza toga stoji sam Bog, jer „On nas osposobi za poslužitelje novoga Saveza“ (2 Kor 3,6). Nakon te tvrdnje sv. Pavao opisuje apostolske tegobe i nade, a to je tema ili poruka našeg današnjega drugog čitanja.
Uskrsnuti s Isusom. To je srž naše vjere: vjerujem u jednoga, istinitoga, pravoga i živoga Boga, ali vjerujem i u Kristu darovanom obećanju života vječnoga. Pavao je bio opčaran, opijen, likom i osobom Isusa Krista od onoga trenutka – o čemu piše u pismu Galaćanima – „kad se Onomu koji me odvoji već od majčine utrobe i pozva milošću svojom svidjelo otkriti mi Sina svoga da Ga navješćujem među poganima“ (Gal 1,15-16).
U slabosti, trpljenju i poniženju, progonstvu i mučeništvu, apostol, učenik i kršćanin naviješta smrt Kristovu. Ne samo naviješta i svjedoči, nego u svom supatničkom životu s Kristom on otkriva i pokazuje da su Božja snaga i Kristov život djelotvorni u njemu. U njemu i njegovu životu snažno djeluju ludost i mudrost Kristova križa, koji život znači.
Stoga Pavao produbljuje i pojašnjava motive i razloge radi kojih on, ali i svi apostoli radosno prihvaćaju paradoks i nelogičnost osobnog života, koji svoju snagu i svoj smisao pronalazi u suobličenju s Kristom, koji po svojoj smrti spasava. Naime, „Onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti“ (4,14).
Poruka je jasna i jednostavna: neumrli Bog obećava svim ljudima, koji se smatraju i priznaju Njegovima, život vječni. Događa se novo stvaranje. „Je li tko u Kristu, nov je stvor“ (2 Kor 5,17). Naime, Bog koji je sve stvorio u Kristu (usp. Iv 1,3), sada je obnovio svoje grijehom poremećeno i izobličeno djelo novim stvaranjem u Kristu Isusu.
Napomenimo, ipak, da Pavao priznaje da sve tegobe, stradanje i zlopaćenje za evanđelje imaju smisla i opravdanja ukoliko izrastaju iz vjere. Jer, vjerujemo li i prihvaćamo da je Krist doista umro i uskrsnuo – nastojeći i naš život uklesati, ucijepiti u tu neoborivu istinu Kristova života i sebedarja – uvijek ćemo naći opravdanja za apostolski žar, za rad koji ne zna za umor i malaksalost.
U konačnici, naš trud, napor, žrtva i odricanje – u navještaju i izgradnji kraljevstva Božjega – unatoč slabim ljudskim snagama, isplativ je zbog obećane „vječne slave“, zbog zajamčenog boravka u „zdanju od Boga“, sigurnoga i neuništivoga, jer je to „dom nerukotvoren“.

Rodbinske veze i Božja riječ

Nakon kratkog sažetka Isusova naučavanja i djelovanja, kao i izbora Dvanaestorice, evanđelist Marko opisuje nam jedan Isusov radni, naporni dan. Okružen je svojim apostolima, kuća je tijesna, mnoštvo je dobronamjernih i nekolicina onih koji to nisu, nema vremena ni za jelo, uskoro će stići i Njegovi, zabrinuti su, pokušat će ga obuzdati i spriječiti.
„Izvan sebe je“, misle i govore njegovi najbliži, „po poglavici đavolskom izgoni đavle“, tvrde „pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema“, „duha nečistoga ima“, uvjerenje je ostalih. Sukob i rasprava su neizbježni. Sve se vrti oko samo jednog pitanja: tko je On i odakle mu ta moć? Otkud mu čudesna moć naučavanja, liječenja, ozdravljanja, izgona zloduha, opraštanja grijeha?
Pokušava im objasniti u prispodobi, na slikovit i razumljiv način, ali prispodoba je razumljiva samo onomu tko je spreman ili raspoložen učiti i Kristovim putem poći. Protivnici ne prihvaćaju ni Njega ni Njegovo tumačenje. Svojom tvrdnjom da On izgoni đavle po Beelzebulu, da se služi zlom u borbi protiv zla, gube posvema tlo pod nogama. Dapače, njihova tvrdnja pogrda je i uvreda Duha Svetoga. Jer, tko zloduhu pripisuje ono što Duh Sveti čini - a upravo On je u Isusu na djelu – odbija svjetlo Božanske milosti i oproštenje koje iz nje izvire. Zbog toga je grijeh protiv Duha Svetoga neoprostiv, on negira i isključuje spasenje.
„I dođu majka Njegova i braća Njegova. Ostanu vani, a k Njemu pošalju neka Ga pozovu.“ Ostali su kratkih rukava, bolje su prošli oni u kući. Krvno srodstvo i rodbinske veze ne smiju i ne mogu postati prepreka u slušanju Riječi i vršenju Očeve volje. Božja volja sažeta je u Dekalogu, izražena u dvostrukoj zapovijedi ljubavi, ali i u drugim Kristovim izričajima. Nije ju lako ni pronalaziti niti živjeti. Tražiti ju u tišini i razmišljanju, u molitvi, u savjetu iskusnijeg, u pomalo zaboravljenom i zapostavljenom duhovnom vodstvu. Osobito onda, kad su u pitanju koraci i odluke koje u život vode i život znače.
Naši su praroditelji, Adam i Eva, pali na ispitu vjernosti i slobode, stradali su u samome raju. Koliko Božja volja može biti zahtjevna, pokazuje nam Isus u Getsemantskom vrtu: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26,39). Božji i čovjekov neprijatelj shvatio je u tom trenutku da je gubitnik, da je izgubio moć i vlast.

Molitva vjernika

S povjerenjem, predanjem i poniznošću usuđujemo se Bogu, nebeskom Ocu, izreći i uputiti svoje molitve:
1. Za Crkvu Božju, da odlučno i smjelo ukazuje na društvene nepravde i nebrigu za čovjeka, osobito onog malog i nezaštićenog, molimo Te!
2. Da pastiri i djelatnici Crkve obespravljenima, progonjenima, beskućnicima i stradalnicima budu istinski saveznici u borbi protiv grijeha, ropstva i bezakonja, koja pritišću čovjeka i čovječanstvo u suvremenom svijetu, molimo Te!
3. Za sve žrtve nasilja, mržnje, sebičnosti i ponižavanja u našim obiteljima i u društvenim ustanovama, molimo Te!
4. Za sve koji zbog utjecaja i zavođenja Zloga pribjegavaju drogi, alkoholu, idolopoklonstvu, bludnosti i čedomorstvu, i drugim zlima, molimo Te!
5. Čuvaj sve naše obitelji i blagoslovi ih da svi članovi u svom domu žive i doživljavaju ljubav, radost, mir, dobrotu i vjernost, molimo Te!
Slava Ti i hvala, Gospodine, što si nas danas ovdje sabrao. Podari nam i ono što se nismo usudili moliti. Svima, koje smo Tvojoj ljubavi i dobroti preporučili, iskaži milost i milosrđe, po Kristu Gospodinu našemu. Amen!
AF/ Ima li s onu stranu išta?
Marinka je susrela svoga župnika Juru, pozdravila ga i uljudno zamolila: „Velečasni, mučim se s jednim pitanjem, na koje mi samo Vi možete dati pravi odgovor: 'Ima li išta tamo, s onu stranu, nakon odlaska s ovoga svijeta?'“
Iznenadilo ga je i donekle zbunilo njezino pitanje, ali brzo se pribrao i rekao: „Mislim da ima, mi kršćani vjerujemo da ima, a jedna od glavnih kršćanskih istina glasi: 'Bog će dobro nagraditi vječnom nagradom'..., raj mora postojati zbog tebe i takvih kao što si ti.“
„Hvala Vam, velečasni, i ja sam tako mislila i vjerovala, ali sve je više, u zadnje vrijeme, onih koji u to ne vjeruju. Ne vjeruju u uskrsnuće mrtvih, ni u život vječni.“

Copyrightę 2006 Katolički tjednik. Sva prava pridr×ana. Webmaster