Prešucena knjiga

još je groznije kad se za njegov zločin optuže i kazne nedužni ljudi, ali je najgroznije kada se pretvorba nedužnih u krivce dogodi svjesno kroz sam sudbeni sustav, bez imalo odgovornosti i uz evidentno namještene dokaze te od tužitelja naručena lažna svjedočenja.
Vama pred oči dolaze montirani procesi iz komunističkih vremena od bivše Jugoslavije, preko Sovjetskog Saveza, pa sve do Kine, Sjeverne Koreje i dalje, ali uvod se na njih uopće ne odnosi. I to ne samo tematski, nego i načelno! Montirani procesi u totalitarnim režimima nisu toliko sramota pravosuđa koliko su jedno od sredstava tiranije, ali nakaznost suda u demokratskom društvu ne da se ničim drugim "opravdati". Sud je podlegao političkim pritiscima, interesima država i međunarodnih političkih subjekata? To je sramota i tog suda (u društvu u kojem je sudstvo proklamirano kao neovisno) i nedjelo tih "subjekata".
Ne podcjenjujući nijedan individualan zločin, pa niti odgovornosti zajednica kojima počinitelji pripadaju (pa tako ni Hrvata), knjiga "Haaška formula" Višnje Starešine promatra rad Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije (ICTY) s opravdanom dvojbom. Je li riječ o "autopsiji" jednoga krvavog rata, ili o "laboratoriju" trajnoga "nemira". (Neispravno je rat na području bivše Jugoslavije promatrati kao "nekoliko ratova", jer postoji samo jedan jedinstveni agresor i više žrtava, pa je i "kemijanje" u tom smislu dio takvog "laboratorijskog" procesa - stoga prva knjiga iste autorice nije tek slučajno nazvana "Vježbe u laboratoriju Balkan".)

Pisanje o promašaju cijele ideje

Višnja Starešina, koja je kao novinarka desetak godina promatrala rad Haaškoga suda, napisala je nezaobilaznu knjigu. Dokaz je tome upravo to što knjigu po nekoj jedinstvenoj "formuli" mukom prešućuju svi hrvatski mediji koji sa senzacionalističkim oduševljenjem pišu o svakom skandalčiću vezanom uz Tribunal. Ali Višnja Starešina se ne spušta na razinu "skandalčića", nego piše o - promašaju cijele ideje! No, Višnja Starešina ne piše o tom promašaju "argumentima" politikantske površnosti, pa je u širokom luku (ili muku) zaobilaze i (sve!) političke elite (pa i one koje koriste "svaku" prigodu da napadnu "Haag" kao "politički sud"). Jer argumenti kojima Starešina razlaže jednu "formulu" sugeriraju na to da su sve te etablirane političke elite (svjesno ili nesvjesno - što je jednako politički pogubno) pristale biti tek puki "elementi" naopake "formule". Zato i nekoliko mjeseci poslije izlaska "Haaške formule", umjesto da je zakovitlala medijsku "Katrinu", ta je nezaobilazna knjiga "poharala" jedino stotine autoričinih sati utkanih u jednu "zabranjenu priču".
To je u Hrvatskoj sudbina bitnih tema obrađenih odgovorno i znalački, a ne površno i senzacionalistički. To je u Hrvatskoj sudbina bitnog u dirigiranim prostorima "javnog mnijenja" kao "javnim kućama" ne-bitnog. Bitno se gura na rub i tretira kao nepotrebno (u) ovom narodu, a politički "domjenci" nam se iz dana u dan nameću kao nešto "povijesno".
Višnja Starešina nije podlegla tom "nebitnom", možda baš zato što ga je čitavo jedno desetljeće promatrala u "laboratoriju" jednoga suda i jednoga "karanteriziranog" prostora na koji se primjenjuju "cjepiva" i drugi preparati iz tog "laboratorija". A oni se primjenjuju samo na domaću "ružnu paščad" iako su u "zaražavanju" korišteni i kojekakvi uvezeni "obavještajni virusi". Ako pri tome strada i podosta nedužnih "labudova", tko im je kriv što su iz nekog (pat)et(n)ičkog "Grudnjaka", a ne s nedodirljivog "Balatona". A čak je i "Iustitia et pax" Hrvatske biskupske konferencije ozbiljno prigovorila što se sud prometnuo u suđenja u kojima pripadnici jednih naroda (koji ne mogu biti sud-je/ni, iako su bili sud-i-oni-ci), sude pripadnicima drugih naroda. Prigovor je to dalekosežnog pravosudnog "rasizma" u kojemu se prodire ispod razine "Grudnjaka" i razdvaja počinitelje nedjela prema kriteriju "koga su", a ne "što" "sisali". Zato su "hrvatski" "labudovi" nebitna "ružna paščad", čak i kad su nedužni (ili se zbog nekoliko "zaraženih" u o(p)tužnicu "virusonosaca" ubrajaju i sve "znane i neznane" "domaće kokoši"), a "britanski" su "kanarinci" vjerodostojne "ptice pjevice" čak i kad evidentno "kašlju" na "ptičju gripu".

Dijagnoza nazvana "Hrvatsko čuđenje"

Višnja Starešina ne niječe zločine počinjene od strane Hrvata niti joj na pamet pada da ih treba zataškati i neprocesuirati. Pada joj samo na pamet da ih treba vjerodostojno kontekstualizirati, dokazati i tada osuditi. Čak joj pada na pamet da na taj način treba pristupiti i svim drugim zločinima, pa i indicijama koje upućuju na nebalkanske sastojke iz spomenutoga "laboratorija".
Starešina ni našem hrvatskom problemu ne prilazi s tezom i apriornim "navijanjem" za neku od strana(ka). Ona samo drži da i nekom tko je "držao" uobičajeno vatrene političke govore treba suditi pravedno na temelju zapovjedi na konkretan zločin, a ne radi "mahanja zastavom". Tim prije što se govornici izravne zločinačke zapovijedi ne nalaze u Haagu, nego čak i na "domjencima" s Carlom del Ponte. Politička zapovijed "odsijecanja ruku" zbog nepodobnih "barjaka" Vuka Draškovića i ubijanje drugih k'o "kerova" pokraj "plota" Milana Paroškog te vukovarsko "bit će mesa" vjerojatno su samo izraz "nacionalne epike" za zapovjedno osjetljivo haaško tužiteljstvo samo onda kad su u pitanju "agresivne" hrvatske srednjobosanske enklave. Ali Višnju Starešinu ne smeta ni kažnjavanje stvarnih krivaca za zločin "iz" enklave. Jedino se usuđuje misliti da je pravedno proporcionalno kažnjavanje i zločina "na" enklavu, ma čija ona bila i ma tko je enklavi "radio o glavi" (uključujući i različite "bataljune" od Islama Latinskog do Peći, kojima je u glavi bila više "šljivovica", nego "srebrenica").
U "Haaškoj formuli" novinarska ruka jednog od rijetkih hrvatskih primjera vrsnog istraživačkog novinarstva učinila je ono što nisu učinile hrvatske vlade. Pojedinac se umjesto državnog sustava strateški odredio prema problemu jednog ad hoc suda. Knjiga je pisana izvrsnom lakoćom da vam se u čitanju događa "zaborav vremena". Knjiga prati hrvatski "problem", ali nije neprimjenjiva ni na ostale slučajeve u kojima se događa eventualna nepravda pravde. Slučajevi u kojima su ljudi, kako stoji u naslovu jednoga poglavlja, "Zamorci pravde" ili je to, kako naslovljuje drugo poglavlje, "Pravda bez istine". Hrvatska politička zbrka oko Haaga također je definirana naslovom jednoga poglavlja, pa sada, nakon znamenite "hrvatske šutnje", imamo i izvrsnu Starešininu dijagnozu nazvanu "Hrvatsko čuđenje".

Jedna od rijetkih prešućenih knjiga

Knjiga je, na temelju činjeničnog slijeda, pisana skladnim omjerom ironije, komentara i romaneskne estetiziranosti (a da ne postaje romanom i fikcijom). Da je kojim slučajem izašla u SAD-u (i to nakon što se neki međunarodni sud igrao "zamoraca" s Amerikancima) izazvala bi "megawatergate". "Pali" bi i predsjednik i njegov zamjenik i državni tajnik "u paketu", kao i svi zamjenici svih zamjenika, tako da ne bi više bilo koga ga ih zamijeni. "Pali" bi i neki djelitelji pravde te više ni u jednoj međunarodnoj instituciji ne bi dobili ni ulogu "dostavljača" interne pošte, jer bi ih članak 13. Statuta ICTY ("Kvalifikacije i izbor sudaca" - uvjet nepristranosti, čestitosti i moralnih kvaliteta) pratio upornije od "članka MI6"!
"Haaška formula" nije knjiga iz ciklusa velikih apstraktnih "teorija zavjere", nego analiza posve konkretnih pronevjera vjere u nepotkupljivost demokratskih institucija. "Haašku formulu" nije napisala čak ni "zadrta hrvatska desničarka", pa se ne će dogoditi ni toliko malo "galame" da se itko od domaće političke elite osjeti prozvanim na nju odgovoriti. Zato je to ujedno (i paradoksalno!) knjiga nade, a možda i najave da dolazi novi politički (jer to je uzvišena zadaća u društvu) naraštaj u hrvatskom javnom prostoru. "Haaška formula" je stoga jedna od onih rijetkih prešućenih knjiga koja već postaje nezaobilazna "lektira" svima koji žele sudjelovati u rađanju Hrvatske bez inferiorne "šutnje" i dezorijentiranog "čuđenja". Budući da je malo vjerojatno da ćete knjigu naći u knjižarskim izlozima, preporučujem da je nađete na nekoj sporednoj polici, nabavite, a onda, dok je danima čitate, poput novina (autorica je novinarka!) nosite vidljivo u rukama.

Ivica Relković