Razgovor s p. Vjenceslavom Mihetecom

Gdje god su Hrvati ostajali katolici - ostajali su i Hrvati

Svaki svećenik je duhovnik – onaj koji najprije duhovno vodi svoju zajednicu. No, nije veliki broj onih koje i sami svećenici nazivaju duhovnicima. Za njih bismo mogli kazati da su „mentori u duhovnom treniranju“. Njihovo iskustvo pomaže i svećenicima u osobnom rastu ali i u vodstvu vjernika. Na proteklim duhovnim vježbama za svećenike u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu voditelj je bio pater Vjenceslav Mihetec. To je i bio povod razgovora s njim. Što on misli o svećeničkom pozivu danas, ulozi svećenika u svijetu i izazovima s kojima se susreću katolici u BiH, bile su neke do tema razgovora.

Pater Vjenceslav rođen je u Zagrebu 1945. gdje se i školovao za učitelja Hrvatskog jezika i glazbe. Nakon vojske odlazi u Sombor u novicijat karmelićana. Poslije prvih zavjeta studira bogoslovne znanosti u Zagrebu, Karmelu - Izrael, u Rimu i ponovno u Zagrebu gdje je izrekao i svečane zavjete. U svom svećeničkom hodu obavljao je funkciju voditelja sjemeništa i provincijskog poglavara. Trenutno je na službi u samostanu u Somboru gdje je prije četrdeset godina položio prve zavjete.

Kada biste u pet riječi htjeli opisati tko je to svećenik, koje bi to riječi bile i zašto baš te riječi?

Ja sam redovnik. Redovnik znači, vjernik u istinskom i najzauzetijem smislu te riječi. U romanskim jezicima kažu «religiosus» a to govori o tijesnoj povezanosti s Bogom. Kod nas se svećeništvo nadograđuje ili bolje izrasta iz ove posvećenosti, darovanosti Bogu. Za mene je svećenik osoba koju je Bog izabrao i sebi posvetio da bude dar i darovatelj, prinos i prinositelj, posvećen i posvetitelj. Živi u ovome svijetu, ali mu ne pripada.

Što od navedenog najviše danas nedostaje svećenicima?

Svećeniku ne nedostaje ništa. U činu posvete, ređenja, on je primio sve. On svakodnevno živi cjelovitost svoga posvećenja. Rekoh, ne pripada ovome svijetu, ali živi u njemu. U Ivanovskoj teologiji svijet su oni koji niječu Isusovo uskrsnuće, tj. da je Isus živ. Taj svijet je i danas bučan. On djeluje i na svećenika. Znajući to, Isus je svećeniku ostavio pomoć za uspravan hod, tj. biti u svijetu, ali ne od svijeta. To su euharistija, molitva časova, molitva razmatranja i sakrament pomirenja. To su četiri temelja na kojima počiva svećenički život. Živeći na tim temeljima on svijet uzdiže k Bogu i Bog se po njemu spušta u srce svijeta. Ako svećenik gradi svoj život na nekim drugim temeljima onda mu manjka povezanosti s Bogom, a bez toga on gubi cijenu i postaje obljutavjela sol. Ja ne mogu reći što najviše manjka današnjem svećeniku. Mogu to reći za sebe. I svatko za sebe. Hoćemo li znati odgovor na ovaj upit mudro je pitati povjerene nam vjernike. Preko njih će nam Duh Sveti nepogrešivo prozboriti. Isus je imao hrabrosti upitati svoje najbliže što kažu ljudi tko je On. Zašto ne bismo i mi?

Kada bi vam došao mladić i kazao kako želi biti svećenik, što biste mu savjetovali?

Dolaze mi mnogi mladići. Tražitelji. Usuđujem se s Isusom reći svakome: «Dođi i vidi!» Ne šaljem ga u neki odgojni zavod, već ga zovem u zajednicu u kojoj živim. Zadatak je zajednice tražitelju pokazati onoga kojega traži i kojega želi upoznati. Ponudimo mu zajedničku molitvu, zajednički stol, zajednički rad. Nije potrebno puno govoriti. Bolje da on govori drugima je li s nama susreo Isusa ili nije. Je li ga doživio, upoznao među nama. Kada ide s nama bolesniku, kada sjedi s nama na razmatranju, kada peremo posuđe i dok provodi vrijeme u sobi uz Riječ Božju, dok poslužuje kod euharistijskog stola, mladić tražitelj zajedno se sa mnom trudi otkriti i prepoznati Isusa. Ako ga otkrije, a to ovisi i o mom svjedočkom djelovanju, mora osjetiti radost jer je našao Onoga za kojim mu duša čezne. Govor bez svjedočanstva je prazan. Govori radost koju osjećam u Isusovoj blizini. Ne treba se bojati pokazati Onoga s kojim živimo našu svagdašnjicu u Crkvi, kad netko zavoli Crkvu, a ona je naša Majka, onda postaje njezinim istinskim sinom. Ja, dakle, pozovem. Isus dalje čini svoje. Na kraju, tražitelj ne traži mene, već Njega.

Zašto je danas lakše ili teže biti alter Christus?

Bl. Majka Terezija, odgovarajući na jedno slično pitanje rekla je da ona sa svojom zajednicom svako jutro sat vremena provodi u motrenju Isusa u Svetootajstvu, a nakon toga ide na ulice grada i istim vjerničkim naporom trudi se prepoznati ga na licima ljudi koje susreće i u kojima mu služi. Svećenik, koliko se više trudi motriti Isusa u svetim otajstvima, pomoću već spomenutih načina, toliko će mu se više i suobličavati, toliko će više Isus biti preko njega prepoznatljiv. Bit će «alter Christus». U svakom vremenu to je i lako i teško. Zla su se uvijek događala kad smo bili malo ili nikako slični Isusu.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Josip Vajdner