Peta korizmena nedjelja

Peta korizmena nedjelja



U svakodnevnom životu često se znamo vraćati na prošle događaje, posebno na one koji su bili dramatični i ranili naše srce. O toj temi govore i današnja liturgijska čitanja. Nezaliječene rane i grijesi nas mogu blokirati i sputavati da se potpuno otvorimo životu i postanemo slobodna djeca Božja. Otac nebeski koji nas je stvorio i darovao nam život želi da budemo radosni i puni ljubavi. Ako želimo da Gospodin oprosti naše grijehe trebamo i mi oprostiti svojim bližnjima kao što i molimo u molitvi „Oče naš“. Stoga se na početku svakog euharistijskog slavlja odričemo svojih grijeha i opraštamo drugima kako bi nas ispunila ljubav Božja i predajemo svoje srce Isusu, liječniku naših duša.
„EVO ČINIM SVE NOVO“
U prvom čitanju iz Knjige proroka Izaije (Iz 43,16-21) govori se o povratku izabranog Božjeg naroda u obećanu zemlju. Iako je izraelski narod bio u babilonskom sužanjstvu Bog mu daje obećanje da će se dogoditi oslobođenje, što je i bilo ispunjeno. Izraelci su često teško griješili protiv Boga i klanjali se poganskim kumirima zbog čega su ih snalazili ratovi i progonstva. Međutim, Gospodin nije zaboravio svoja obećanja, nego ih je kroz vrijeme kušnje pročistio kako bi mogli sve započeti iznova. Preko proroka Izaije im upućuje riječi ohrabrenja: „Ne spominjite se onog što je bilo, nit mislite na ono što je prošlo. Evo činim nešto novo; već nastaje.“ Bog priprema nešto novo i još bolje za svoj narod, iznenađenje koje je dano u slikama pravljenja puta i stvaranju vode u pustinji zbog čega će ga slaviti.
Milost Božja na djelu
U drugom čitanju iz Poslanice Filipljanima (Fil 3,8-14) Pavao sve smatra gubitkom zbog spoznaje Isusa Krista. U njegovom životu dogodilo se Božje iznenađenje, temeljito obraćenje u kojem je nekadašnji Savao, revnitelj Zakona i progonitelj kršćana, postao veliki misionar kršćanstva. Milost Božja učinila je čudo, što i on sam svjedoči da se to dogodilo ne pravednošću od Zakona nego po vjeri u Krista. Također nastavlja Izaijinu misao da je bilo potrebno sebi potpuno umrijeti i pročistiti se kako bi ga Bog oblikovao svojom milošću i osposobio za navještaj Radosne vijesti. Pavao se ne želi više vraćati na prošlost nego cijeli svoj život usmjerava prema Kristu i tako raste njegova vjera i pogled na život. Shvatio je da na svom spasenju treba raditi, ali da se ono ne može zaraditi jer je sve u Božjim milosnim rukama. Postoje mnogi ljudi koji su u svome životu doživjeli obraćenje kada su se najmanje nadali. O tome svjedoči i obraćenje Lewisa Wallacea koji je bio general, diplomat i književnik. On je bio odlučio napisati knjigu kojom će dokazati besmislenost kršćanske vjere i da Isus nikada nije postojao. Kad je napisao četiri poglavlja zapao je u mučno stanje u kojem je proučavajući i ispitujući činjenice došao do zaključka da je Isus ipak živio. Nakon velikih nutarnjih borbi shvatio je da Isus nije bio samo povijesna osoba, nego da je bio Sin Božji i Spasitelj svijeta. To ga je potreslo i prvi put u životu počeo je moliti. Vapio je Bogu da mu oprosti grijehe. Gospodin je uslišio njegovu molitvu i on je postao pravi katolik. Rekao je: „Nakon svih stranputica upoznao sam uskrsloga Isusa Krista.“ Potom je preradio prva četiri poglavlja započetog romana. Dovršivši priču stvorio je svjetski poznat roman po kojem je snimljen i popularni film: „Ben Hur“.
Isusova paradigma ljubavi
U Evanđelju po Ivanu (Iv 8,1-11) govori se o poznatom događaju susreta Isusa i grešnice. Farizeji i pismoznanci željeli su kompromitirati Isusa. Postavljali su mu zamke i vrebali svaku njegovu riječ ne bi li ga mogli optužiti pred vlastima. Za te svoje paklene planove htjeli su iskoristili ženu zatečenu u preljubu. Međutim, Isus je znao što se sve krije u njihovim okorjelim srcima i mislima te se neočekivano događa preokret. Isus ne ulazi u raspravu s njima je li ona sagriješila. On im progovara snažnim riječima u kojima se trebaju suočiti sami sa sobom: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen!“. Jednom nadahnutom rečenicom ih je razoružao i oni odlaze posramljeni jedan za drugim. Na ovom svijetu nema bezgrešnih, osim Isusa i Marije. Svi nosimo breme grešnosti i često pokušavamo sami sebe prikazati boljim nego što jesmo. Najbolje uljepšavanje naše duše je skrušeno pokajanje i odlazak na ispovijed tj. sakrament poniznosti u kojem priznajemo svoje grijehe. Sv. Izidor Seviljski je rekao: „Ispovijed liječi, ispovijed opravdava, ispovijed daje oprost grijeha. Sva je nada sadržana u ispovijedi. Ona je prilika za milost. Čvrsto to vjeruj. Ne sumnjaj, ne oklijevaj, nikada ne gubi nadu u Božje milosrđe. Nadaj se i imaj pouzdanja u ispovijed.“
U susretu s Isusom grešna žena mogla je vidjeti nadu u Njegovom milosnom pogledu. Isus je u isto vrijeme milosrdan i pravedan. On postupa milosrdno zato što je nije osudio, ali i pravedno tako što ne opravdava njezin grijeh nego je potiče na obraćenje. Grešnici pristupa kao osobi, s pažnjom i zabrinutošću. U otvorenom susretu s Njim nastaje nova mogućnost za promjenu života. Isus je došao na ovaj svijet ne da svijet sudi nego da ga spasi. Svatko od nas kad teško sagriješi može sebe vidjeti u liku te grešnice koja je dotakla svoje dno života. Međutim, promjena u nama nastaje tek onda kad iskreno sebe priznamo grešnima, skinemo lažne maske i stavimo Boga na prvo mjesto u svome životu. Tada nam Bog daje novo srce, novi duh i pogled na život. Bog podiže posrnulog čovjeka iz njegovog blata grijeha i čini sve novo. I mi smo često u opasnosti drugoga osuditi i jednostavno otpisati. Na taj način zaboravljamo i na svoju vlastitu grešnost i na mala vrata ulazi oholost života. Kao kršćani smo pozvani zauzeti se za svoga bližnjega u potrebi i pratiti ga molitvom i pomoću. Tako svakodnevno usmjeravamo svoj život prema Isusu kao suncokret prema Suncu. To je življeno obraćenje u svakodnevnici. A obratiti se znači dopustiti Bogu da nas posve zahvati snagom svoje milosti. Obraćenje je trajno raspoloženje činiti dobro i u svemu se oslanjati na Isusa.
Čovjek ima slobodu svakodnevno se opredjeljivati za istinu ili laž, grijeh ili dobro, svjetlo ili tamu, Isusa ili Sotonu. Nemoguće je istodobno služiti dvojici gospodara. Nasljedovanje Krista vodi čovjeka u slobodu i otvara put nastajanja kraljevstva nebeskog već ovdje na zemlji. Put grijeha vodi čovjeka u sve veće ropstvo i pustinju duha. Isus nam je dao primjer kako treba živjeti i voljeti svoje bližnje. Toliko je volio čovječanstvo da je dopustio da ga ti isti ljudi koje je stvorio osude na sramotnu smrt i razapnu. Na križu je raširio svoje probodene ruke da bi svojom ljubavlju zagrlio i otkupio sve ljude na svijetu. Stoga je ovo evanđelje i nama poticaj da se odreknemo grijeha i odvažimo nasljedovati Isusovu novu paradigmu ljubavi kojom stvara nove odnose među ljudima.
Molitva vjernika:
Bog je sa svojim narodom sklopio vječni savez i neprestano ga svojim blagoslovom blagoslivlja. Iskažimo mu stoga hvalu i pouzdanom se molitvom njemu utecimo:
Gospodine, usliši nas!
1. Gospodine, zahvaljujemo Ti na svim dobročinstvima koje smo primili u ovom životu. Svojim blagoslovom i mirom obaspi sve ljude na Zemlji, molimo Te!
2. Gospodine, zahvaljujemo Ti što si toliko ljubio ovaj svijet da si nam poslao svoga Sina Isusa Krista koji je za nas dao svoj život. Pomozi nam da i mi živimo predano svoj kršćanski poziv, molimo Te!
3. Gospodine, Ti ne želiš smrti grešnika već spasenje, pomozi nam da druge ne osuđujemo već svojim molitvama blagoslivljamo i one koji nas progone, molimo Te!
4. Gospodine, samo Ti možeš izliječiti naše rane srca i oprostiti grijehe. Snagom svete krvi Kristove prolivene na križu, oslobodi nas od svih lanaca tame i zla, molimo Te!
5. Gospodine, ljubav svoju iskaži umirućima i milosrdan budi svim pokojnima, molimo Te!
Svemogući vječni Bože, ime je Tvoje sveto i milosrđe je Tvoje od koljena do koljena. Čuj narod koji Ti vapi: daj mu da Te i u vječnosti trajno veliča i slavi, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Što je za mene svećeništvo?
Biti katolički svećenik za mene je nešto posebno i mistično. To je život po uzoru na Isusa Krista, misterij vjere koji do kraja ovog života nećemo u potpunosti shvatiti, a to je da svaki svećenik ujedno predstavlja i Isusa Krista na Zemlji unatoč svojim ljudskim slabostima. Svećeništvo je život potpunog predanja Kristu i Crkvi. Kada bih imao mogućnost ponovno se roditi želio bih opet biti Kristov svećenik.
fra Danijel Rajić

Fra Danijel Rajić je rođen 12.11. 1979. u Sarajevu. Završio je franjevačko sjemenište u Visokom te diplomirao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 2006. u Sarajevu. Obavljao je službu župnog vikara u Podmilačju. Sada je vikar i ekonom samostana sv. Ante na Bistriku u Sarajevu i asistent FRAMA-e za Sarajevo. Na KBF-u u Zagrebu je upisao postdiplomski studij iz dogmatike.