Ništa zajednickog

Prošlo je već 15 godina od mirovnog sporazuma kreiranog u američkoj zračnoj bazi Wright Petterson u Daytonu, a tvorevina koju je iznjedrila američka savezna država Ohio grca u problemima. Nema dana kada ne površinu ne isplivaju nove podjele, novi sukobi, nove netrpeljivosti… Od onih marginalnih, pa sve do onih najkrupnijih političkih, gospodarskih ili kulturnih. Medijski rat se bespoštedno vodi. Sasvim je jasno u ovoj zemlji koja su glasila srpska, koja bošnjačka, a koja hrvatska (iako uvjerljivo najmalobrojnija i bez snažnih elektronskih medija koje pokrivaju teritorij cijele BiH). I gotovo sve je predmet spora i potpuno suprotnih stajališta.
Jedino što ovu državu drži na okupu je prisila koja ju je i stvorila. Ne postoji ni minimalni konsenzus triju konstitutivnih nacionalnih skupina. Postavlja se pitanja do kada sve to može tako funkcionirati? Može dok je Ureda visokog predstavnika, Vijeća za provedbu mira, politike „batina i mrkve“ iz nekoliko najutjecajnijih veleposlanstava u Sarajevu. Trajno – apsolutno ne. Drugo je iznimno bitno pitanje je li moguć dogovor tri naroda u BiH o budućem ustroju zemlje kao temelja normalnog razvoja države i društva? Posljednjih 15, pa ako hoćete i 20 godina, vidljivo je da dogovora nikada nije bilo i da do njega nije bilo moguće ni doći. Danas, možda puno jače nego prije, govori se o potrebi preustroja BiH, ali pošto su pozicije dijametralno udaljene i izborna je godina, gotovo je nemoguće očekivati da se povede ozbiljniji dijalog o tom pitanju.

Neuspješan projekt

No jedna nova okolnost donekle utječe da se o tome mora ipak razmišljati. BiH, a osobito Federacija, je pred financijskim slomom. Da nema pomoći Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke BiH bi se već sunovratila u provaliju potpune nelikvidnosti. To je točka gdje se i oni iz međunarodne zajednice koji podupiru „status quo“ u BiH ozbiljno moraju upitati što dalje. Nitko neće u beskonačnost financirati neuspješne i neodržive projekte koji se nisu pomakli ni za korak od svog „puštanja u rad“. Glavni uzroci takvog stanja su neravnopravnost tri naroda, potom nesnosno veliki administrativno-birokratski aparat te potpuno neracionalna i neodrživa izdvajanja za kupovinu socijalnog mira. Prvo i drugo su izravni proizvodi Daytona, treće je u najvećoj mjeri proizvela politika bošnjačkih stranaka koje gotovo neovisno od utjecaja hrvatskih predstavnika vode financijsku politiku FBiH. Bošnjačkih vrh je kupovao socijalni mir izdvajanjima za branitelje – a tzv. „branitelji“ su skoro svi (potpuno neodrživo s aspekta financijskih mogućnosti države); zbrinjavanjem radnika propalih socijalističkih tvrtki-giganata i uvezivanjem 100.000 godina radnog staža (i to gotovo isključivo na većinski bošnjačkim područjima); davanjem novčanih beneficija svih mogućih vrsta za razne kategorije stanovništva (projekata) od kojih mnogi ne bi ni u jednoj u normalnoj državi bili na listi socijalnih prioriteta; stalnim uvećanjem javnog aparata koji je narastao do epskih razmjera; apsolutnom odsutnošću vizije budućeg gospodarskog razvoja - što je pak dobrim dijelom posljedica političke nestabilnosti države stvorene u Daytonu.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Brane Vrbić