Vlc. dr. Pero Brkic, ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije

Rat nije ubio dobrotu i plemenitost ljudi u Bosni

Razdoblje između Druge i Treće korizmene nedjelje, već četvrtu godinu zaredom, u Crkvi u Hrvata, je privilegirano za temu solidarnosti. U tom se periodu provodi akcija Hrvatskog Caritasa pod nazivom „Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH“. Osim toga u Vrhbosanskoj nadbiskupiji Treća korizmena nedjelja se proslavlja kao Nedjelja solidarnosti kada se u svim župama skupljaju prilozi za one župne zajednice koje su u potrebi.

Potaknuti ovim povodom razgovarali smo s vlč. dr. Perom Brkićem, direktorom Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije koji je već duži niz godina involviran u karitativni rad na području ove mjesne Crkve ali i opće Crkve.


I ove godine, četvrti put zaredom u Hrvatskoj, se između Druge i Treće korizmene nedjelje provodi akcija Hrvatskog Caritasa pod nazivom: „Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH“. Dr. Brkiću možete li nam kazati koja je svrha ove akcije i zašto ju uopće provoditi?

Prvo što imamo siromaštvo. Svi pokazatelji siromaštva u Jugoistočnoj Europi govore da BiH ima veći broj siromašnih ljudi nego Hrvatska. Drugo, životni je standard u BiH niži. Treće, ne možemo zavoravit da smo isti narod. U obje države žive Hrvati. Crkva u Hrvata obuhvaća Crkvu u Hrvatskoj i Crkvu i BiH. Stoga Crkva u Hrvatskoj ne može zaboravit Crkvu u BiH koja je više propatila. Sjetimo se da je BiH izgubila više od pola vjernika. To je uzrok da imamo župnike koji pate i biskupe koji se muče i bore, vjernike koji su osamljeni, tužni, bolesni i nemaju standarde ni u medicinskom ni socijalnom segmentu ni blizu onima koje postoje u Hrvatskoj. Sve to poziva na solidarnost između dviju Crkava, imeđu jednog istog naroda, ali iz dvije države. Zato je akcija bitna stvar koju su počeli biskupi iz Hrvatske zajedno s našim biskupima ovdje. I koliko god došlo novca iz Hrvatske to je i simbolično vrlo važno.

Vidimo da svi biskupi u Hrvatskoj ne percipiraju ovu akciju na isti način. Neki kažu:“Mi šaljemo svojim kanalima pomoć“, „Mi imamo svoje partnerske župe“ a neki jednostavno – možda bi bilo grubo kazati – ovu akciju bojkotiraju. Kakvo je Vaše mišljenje, smatraju li Hrvati u Hrvatskoj Hrvate u BiH, na određeni način, teretom? Ili pojednostavljeno kazano jesmo li im, u smislu objekta socijalne pomoći, još uvijek zanimljivi?

Kako koji biskup radi u Hrvatskoj, ja datelja ne znam. No kad sve zbrojimo i oduzmemo ova je akcija dar i milost svakoj župi i svakoj biskupiji. To je dar da se ljudi imaju mogućnost i prigodu očitovati prema ljudima u susjedstvu. Mi smo ponosni i na Crkvu u Hrvatskoj i Crkvu u BiH koliko smo skupili novaca za nastradali narod Haitija. Vidimo da naš čovjek imaj taj sluh i vrlo bi šteto bilo prekrižit ovu akciju.
Što se tiče tereta, ma mi htjeli-ne htjeli ostajemo interesantni Hrvatskoj. Prvo zato što Hrvatska ide svojim putem i svojom dinamikom u EU. Bosna i Hercegovina ostaje susjed, a Hrvatska se mora okretati i otvarati svojim susjedima. Ona nosi jednu odgovornost: i država Hrvatska prema svim narodima u BiH i državi BiH; ali i Crkva u Hrvatskoj nosi određenu odgovornost prema Crkvi u BiH. Mislim da će biskupi to shvatiti. Sve treba svoje vrijeme i svi mi moramo učiti jer smo svi na putu prema savršenstvu. Tako i ova akcija. Ona se provodi tek tri godine. Vi znate da je kod nas u Caritasu pravilo: 3+3+3 godine. I onda tek možemo reći da je jedan projekt zaokružen. Mi ovom akcijom ulazimo u četvrtu godinu i nadam se da će se učiniti napredak a tamo tek u sedmoj ili osmoj godini to će biti jedna fino zaokružena akcija.

Kako ovu akciju doživljavaju ljudi iz BiH? Imaju li informacija o čemu se radi? Što očekuju?


Hajmo reći ovako: Mi smo napravili malo veća očekivanja nego je bilo potrebno. To je bila grješka naših Caritasa u BiH. Jer smo napravili veća očekivanja nego što su mogućnosti i što je bilo realno očekivati. Ali dobro, svi učimo pa tako i Caritas. Sigurno da naši Caritasi u Sarajevu, Banja Luci i Mostaru ne bi mogli održavati neke projekte kad ne bi bilo ove akcije. Morali bismo zatvoriti nekoliko Kućnih skrbi u nekoliko općina. Drugo, uistinu župnici se žale da nisu dovoljno informirani, poglavito oni koji se ne služe internetom i elektronskom poštom. Oni sporije i teže dođu do informacija za aplikacije. No ipak ih dobiju poštom te se mogu očitovati. U ovomu je važno obavijestiti ali i ljude uputiti da su mogućnosti ograničene, jer ne mogu svi dobiti i ne mogu svi dobiti onoliko koliko misle da trebaju dobiti.

Koja su područja na kojima bi RH mogla i trebala pokazati solidarnost prema bh. Hrvatima. Je li dovoljno to što izdvajaju iz proračuna ili bi trebalo možda i gospodarstvenike potaknuti na neki „bratski“ odnos prema Hrvatima prilikom zapošljavanja, stvranja partnerstava i sl.

Ma, prva stvar koju bi trebali političari i država Hrvatska imati na pameti jest da ne mogu komunicirati samo s jednim partnerom nego s uistinu tri. Nekada se dobije dojam da ljudi dođu u Sarajevo a zaborave da ovdje žive i Hrvati. To ne može funkcionirati, nego je bitno pratiti sva tri naroda i jednako ih gledati. A pritom je jasno da Hrati zbog nacionalne povezanosti igraju posebnu ulogu. Druga stvar, mene godinama to smeta, al' nemam snage promjeniti. Recimo dječji vrtić – navodim primjer ne znajući je li to u konkretnom slučaju točno, ali kao primjer – u Ljubuškom dobije potporu vlade HR jer radi na hrvatskom jeziku a dječji vrtić u Sarajevu koji ovdje jedini radi na hrvatskom jeziku ne dobije. Malo je to čudno. Mislim da bi se konačno trebalo razjasniti kome država Hrvatska daje pomoć: budžetskim koristnicima, institucijama BiH, domovima zdravlja bolnicama, sveučilištima i sl; ili daje onima koji nemaju pristupa budžetu: nevladinim organizacijama, vjerskim organizacijama, Crkvi, udrugama na polju kulture sporta i socijale. Zadnja stvar koja je važna: trebalo bi pojačati socijalu. Znam ja da je obveza kulture, jezika...al kad uzmete Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, oni daju samo 20 % ili maksimalno 30 % potpore Hrvatima BiH. Sve ostalo ide poreko kulture, sporta i sl.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Josip Vajdner