PRETRAGA:
Kultura

NIKOLA ŠOP (1904 - 1982)

Pjesnik, pripovjedač, pisac dramskih tekstova i vrstan prevoditelj s latinskoga jedna je od najznačajnijih osobnosti u hrvatskoj književnosti XX. stoljeća. Premda su njegova književna ostvarenja uvijek bila u dosluhu sa suvremenim mu djelima drugih pisaca, on ne pripada izrazito ni jednoj književnoj formaciji niti usmjerenju. Poznavatelj klasične latinske i uopće europske književnosti, tih po naravi i povučen iz javnoga života, tijekom šest desetljeća pjesničkoga rada, koji se odvijao bez naglih zaokreta, zapravo, u blagim kvalitetnim pomacima, izgradio je Šop originalnu i dinamičnu poetiku. Rodio se u bosanskomu kraljevskom gradiću Jajcu, u obitelji gradskog mjernika, gdje je proveo ranu mladost i najljepše godine svojega života. Izgleda da je to razdoblje kao vrijeme intenzivna doživljavanja svijeta, za budućega pjesnika bilo presudno. Kasnije školovanje i studij u Beogradu, boravak u Zagrebu sve do smrtl, gdje je teškom bolešću bio prikovan za ležaj više od dvadeset godina, nisu za njegovo stvaralaštvo bili toliko značajni. Međutim, detinjstvo među produhovljenim svijetom marljivihi obrtnika i siromašnih seljaka, u okružju iskonskih folklornih predanja i jednostavna patrijarhalna katoličanstva, u tom gradiću s početka stoljeća, smještenu nad bistrim vodama Plive i Vrbasa i u čudesnim krajobrazima, ostat ce trajno ishodište Šopovih pjesničkih nadahnuća. Zaokružujući taj rani doživljaj u orginalnu pjesničku pastoralu, kojoj je imenentno nadnaravno i numinozno, Šop je već u prvoj knjizi pjesama ("Pjesme siromašnog sina sv. Frane", Beograd, 1926.) stvorio pjesnički svijet izvorne punine, koji će slijedom njegovih novih tekstova prerastati u sanovnu viziju izgubljena raja. Sva njegova kasnija poetska ostvarenja, bez obzira na oblike iskaza i žanra, tematskih zaokupljenosti likovnih izbora, tragat će za tim utopijskim horizontima, izgrađujući i zasvođujući u svojoj ukupnosti onaj ontološki uzorak u kojemu bi se mogli dodirivati i presijecati tradicija europske metaforičke misli i mitologije iskonskog uspona i pada s kršćanskim središnjim konceptom. .Vec je zbirkom "Isus i moja sjena" (Zagreb, 1934.) izgrađen i uobličen takav koncept, da bi se tijekom pedesetih godina pa nadalje, kada nastaju opsežne Šopove svemirske poeme, posve transparento pokazivao stožernom idejnom osnovom njegova ukupna pisanja. Upravo time moderna književna kritika interpretira i obrazlaže snažnu kontinuiranost i velebnu izdržljivost njegove lirike.

Pjesničke zbirke:

“Pjesme siromašnog sina” (1926.)
“Isus i moja sjena” (1934.)
“Od ranih do kasnih pijetlova” (1939.)
“Za kasnim stolom” (1943.)
“Tajanstvena prela” (1943.)
“Kućice u svemiru” (1957.)
“Astralije” (1961.)

Priredila: M.T.

Copyright© 2006 Katolički tjednik. Sva prava pridržana. Webmaster