PRETRAGA:
Nedjeljna Liturgija

NE BOJTE SE LJUDI!

DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU A – 22. lipnja 2008.

Tekstovi: Jr 20, 10-13; Rim 5,1 2-15, Mt 10, 26-33

Uvod u pokajnički čin

Oduvijek su svjetski moćnici htjeli vladati ne samo svojim zemljama, nego i svojim podanicima. Vlast brzo opije čovjeka. Brže se od nje postaje ovisnikom nego od droge ili alkohola. I htjeli bi biti sve moćniji i silniji. Rimski su se carevi proglašavali bogovima i nemilo progonili one koji tu suludu ideju nisu prihvaćali. O tome svjedoče toliki mučenici prve Crkve. Ali isto se ponavlja kroz povijest. I danas! Doduše ne nazivaju se bogovima, jer bi to bilo smiješno, ali ne trpe da netko misli svojom glavom, da vjeruje svoju vjeru, da ima svoja moralna načela od kojih nipošto ne će odustati. Neki pak u vrijeme pritiska popuštaju, odriču se svojih svetinja, kako bi im bilo bolje na ovome svijetu. Isus danas opominje da se ljudi ne bojimo, da budemo ljudi čvrstih uvjerenja i da po njima hrabro živimo. A onaj tko se toga odreče, odrekao se sebe. Kako onaj koji se odrekao Boga u vremenu, misli biti Božji u vječnosti? Ispitajmo se, započinjući ovo sveto misno slavlje, jesmo li čvrsti u svojoj vjeri i moralnim načelima, a za svako kolebanje zamolimo Boga za oproštenje.

Homilija

Isus: Ne bojte se ljudi nego Boga!

Svaki čovjek ponekad osjeća strah u svome životu. To je normalan ljudski osjećaj. O tome vodi računa i Isus kad u kratkom današnjem evanđeoskom odlomku triput reče svojim apostolima neka se ne boje:
«Ne bojte se ljudi!» (Mt 10,26).
«Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti.» (r. 28).
«Ne bojte se, dakle!» (r.31).
Priprema ih na skoro vrijeme kad budu ostali sami i preuzeli vođenje kršćanskih zajednica. Očito, stalo mu je do toga da to dobro upamte. A svaki put riječ je o istoj vrsti straha: ne treba se bojati ljudi, jer je njihova moć ograničena. A onda dodaje da ima Netko pred kim se valja bojati: «Bojte se više onoga, koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu». Sveto pismo čak hvali strah, ali «strah Božji», strahopoštovanje, bojazan da pred Bogom ne učinimo nešto neprilično, da se ne obrukamo, da se ne pokažemo nezahvalnima i Boga nedostojnima. U jednom psalmu čak stoji kako je «strah Božji početak mudrosti» (Ps 111,10). Tko ima takvo strahopoštovanje pred Bogom, znat će sve stvari postaviti na njihovo mjesto. On se nema ničega drugoga bojati: ni bolesti, ni starosti, ni nesreće, ni budućnosti, niti ičega što mu zli ljudi mogu učiniti, pa ni same smrti.

Ljudi koji se nisu bojali ljudi

Iz života sv. Ivana Zlatoustoga zabilježen nam je ovaj događaj. Taj čuveni propovjednik «zlatnih usta» i britka jezika, biskup i učitelj mlade Crkve, našao se u opasnosti, jer se car u Carigradu osjetio od njega teško uvrijeđenim. Car je sazvao svoje savjetnike i pitao ih što da mu učini, kako da mu se osveti. Jedan mu reče: «Protjeraj ga, onda ga ne ćeš morati gledati! Tada će biti daleko od tvojih očiju. Ne ćeš se više morati uzrujavati.» A drugi: «Ne, bolje oduzmi mu sav imetak! To će ga smiriti.» Treći opet: «Sveži ga u lance i baci u tamnicu!» Četvrti pak: «Zašto ga po kratkom postupku ne smakneš?» Svatko je imao svoj prijedlog. Kad su se svi izredali, ustane jedan od starijih i reče: «Svi se vi grdno varate! Svega toga se Zlatousti ne boji. Ima bolji način da ga se kazni. Ako mu se car stvarno hoće osvetiti, treba naći načina kako ga navesti da učini neki grijeh. Jer, on je čovjek koji se ne boji ni progonstva, ni siromaštva, ni lanaca, pa ni same smrti; ničega se on ne boji toliko kao grijeha!»
Sveti Ivan bojao se, dakle, samo Boga. Više od toga: on Ga je volio cijelim svojim bićem. Njega nipošto nije želio uvrijediti. Zato je bio nadmoćan i kralju i cijeloj njegovoj sviti. Tko se ispravno Boga «boji», ne treba se bojati nikoga drugoga. Njegova snaga dolazi upravo od Boga. A tko se boji ljudi, lako će doći u opasnost da zataji Boga, da se njega odrekne. A već je mlada Crkva zatajenje vjere odnosno otpad od Boga smatrala jednim od najvećih, kapitalnih grijeha. Za njih je bila propisana pokora cijeloga života.
Koliko nam imponiraju ljudi koji bez straha pred ljudima svjedoče za Boga i njegov Zakon. Pun ih je i Stari i Novi zavjet. Neki su od njih svoju hrabrost platili životom, a mnogi teškim trpljenjem. Kako da se ne divimo velikom sv. Ivanu Krstitelju, čiji ćemo blagdan prekosutra slaviti, a koji u Božje ime neustrašivo grmi pred kraljem Herodom: «Ne smiješ imati žene brata svoga!» (usp. Mt 14,4). Ili onaj junak vjere, prorok Ilija, koji se ne boji ni molitvenog «dvoboja» s 400 svećenika krivoboga Baala. Ili prorok Natan koji prekori silnoga kralja Davida što je preoteo ženu svome vojskovođi Uriji, a njega poslao u boj da pogine. Pa i prorok Jeremija, o kojemu smo slušali u prvom čitanju neustrašivo govori, bez obzira što mu moćnici prijete. Iako njegova molitva zvuči osvetnički, on je siguran da će ga Bog zaštititi i izvesti njegovo pravo na čistac. Eno i primjera apostola. Prijete im, bacaju ih u tamnicu, zlostavljaju, a oni ne odustaju, štoviše sretni su da za Isusa kojega navješćuju i svoju vjeru mogu nešto podnijeti.
Imamo i divne primjere dvojice svetaca koje slavimo upravo danas. To su: sveti biskup Ivan Fisher i Toma More, kancelar i žrtva engleskog kralja Henrika VIII. Obojica su u samo dva tjedna u ljeto 1535. godine smaknuta u Londonu, jer se nisu htjela pokoriti kralju, nego su branila katolička moralna načela pred kraljem koji se proglasio vrhovnog glavom Engleske crkve. Nisu mu htjela prisegnuti i iznevjeriti se Bogu i Njegovu zakonu, iako su znali što to za njih znači. Posve smireno pošli su u smrt. Za biskupa Ivana zabilježeno je kako su ga u zatvoru probudili u pet sati ujutro da bi mu saopćili da će toga prijepodneva biti smaknut. Zadivljujućim mirom odgovorio je: «Ali još je tako rano, pustite me da spavam još malo». I okrenuo se na drugu stranu i mirno prospavao još dva sata! Kolika je snaga mirne savjesti i vjere u Boga!
Žive takvi ljudi i među nama danas. Treba ih samo htjeti vidjeti. Jednu skromnu, običnu, ali hrabru ženu opisuje veliki ruski književnik Aleksandar Solženjicin. U svojoj knjizi Arhipelag Gulag opisuje on jednu jednostavnu rusku vjernicu. Zvala se Dusja Čmil. Bila je okrugla lica, mirna, posve neobrazovana žena, opisuje je veliki književnik. Dopremili su je u logor. Na ulazu pita je stražar neljubazno: «Čmil, paragraf?» Htio je znati po kojem je paragrafu osuđena. Ona odgovara blago, bez imalo ogorčenosti: «Zašto pitaš, tatice? Tu stoji, nisam upamtila», i pruža papir. A dospjela je u zatvor zbog toga što je vjernica. «Koliko godina?» - pita vojnik dalje. Teta Dusja uzdahne. Odgovara zaobilazno, ali ne da bi ljutila stražara. Malo razmišlja o pitanju i odgovara: «Koliko godina? Zar je čovjeku dano znati rokove i vrijeme? Koliko godina? Dok mi Bog ne oprosti grijehe, dotle ću odsjediti», odgovara ona jednostavno. Vojnik joj se poče rugati: «Odsjedit ćeš ti petnaest godina, možda i više!». - Prošle su dvije i pol godine, žena nije ulagala nikakve žalbe, a ipak je iznenada otpuštena. «To je snaga vjere. Kako takvim ljudima ne zavidjeti?», zaključuje pisac.
Eto divnih primjera koji potvrđuju da je moguće ono što Isus savjetuje svojima u današnjem Evanđelju. Bog uvijek daje snage. A takve hrabre ljude i progonitelji u svojoj nutrini poštuju i dive im se, jednako kao što preziru one koje uspiju slomiti. Ljudi snažne vjere i čvrstih moralnih načela uvijek su svjetionik i putokaz. Ni danas kod nas opet «nije suvremeno» biti vjernik, osobito ne katolik, barem sudeći prema medijima. I naša je vjera trajno na kušnji: odreći se Boga radi nekih drugih interesa. Neka ovi velikani i nama primjerom i zagovorom izmole takvu snagu vjere da se ne samo nikada Boga javno ne odreknemo, nego da to ne učinimo ni svojim nedosljednim životom. Većina kršćana ne će morati za Boga umrijeti, ali svaki od nas treba za Boga neustrašivo živjeti. Divna je posljednja želja velikoga Francuza Louis Veillota, a mogla bi vrijediti za svakoga kršćanina:
«Poslije zadnje molitve zasadite križ na mome grobu!
Zatim napišite na kamen: On je vjerovao i sada gleda!
Uzdam se u Isusa: na zemlji njegove se nisam stidio vjere.
Posljednjeg dana pred svojim Ocem ni On se ne će zastidjeti mene.»

Copyright© 2006 Katolički tjednik. Sva prava pridr˛ana. Webmaster