PRETRAGA:
Intervju

INTERVJU S P.LUKOM RAŠOM, DI

Više smo mrtvi mi, nego oni za kojima placemo

Pater Luka Rađa rođen je 19. rujna 1959. godine u Ogorju kraj Splita. Kao student 1979. odlazi u Zagreb, a godinu dana kasnije dogodio se neočekivan zaokret u njegovu životu, vjeronauk u Palmotićevoj i ljubav prema Bogu. Kruna te ljubavi je svećeničko ređenje 1989. godine. U svećeničkom i redovničkom životu p. Luka je vrlo uspješno radio s mladima i za mlade. 27.6.2003., na blagdan Srca Isusova, doživio je tešku prometnu nesreću i dva mjeseca je proveo u komi. Danas se nalazi u Krapinskim Toplicama gdje, iako nepokretan, još uvijek putem mobitela i interneta radi s mladima i za mlade.

1. Prije četiri godine ste doživjeli prometnu nesreću i više od mjesec dana ste bili u komi. Jeste li za vrijeme kome bili svjesni samoga sebe i onoga što se događalo oko Vas?

Rekli su mi da sam dva mjeseca ležao u komi. Međutim, ja uopće nisam svjestan koliko sam vremena proveo u tom stanju. Prije svega, povrijeđeno mi je sjećanje. No i ono se oporavlja. Moje sjećanje se bitno poboljšalo oko Božića 2004. godine kad su me moji dovezli u Split. Znate ono domaći zrak, domaći ljudi…

2. Možete li nam opisati i pojasniti gdje ste zapravo bili za vrijeme kome?

Danas, četiri godine nakon nesreće, ne sjećam se točno gdje sam bio. To pitanje postavljam sam sebi pokušavajući se sjetiti detalja. E, pričaju mi da sam im pričao da sam bio «tik do smrti». Ljudi koji su bili oko mene u trenutku buđenja iz kome svjedoče mi da sam im, nekoliko minuta nakon buđenja iz kome, pričao kako sam putovao nekim tunelom strave i užasa, punom nekih čudnih zvijeri koje su mi prijetile. Nakon toga sam došao do Svjetlosti koja me je svojom ljepotom privlačila i na neki način dozivala. Tu sam susreo neke pokojne svećenike, svoju pokojnu majku Mandu i Gospu. Gospa je molila tu svjetlost da me vrati „ovamo dolje“ jer imam neki «važan» posao za obavit. Svjetlost me je pustila da se vratim i ja sam se tada probudio u bolnici. I sad se moram misliti zbog kojeg me je to «važnog» posla Svjetlost pustila da se vratim ovamo...

3. Kažete da su vam drugi naknadno prepričavali što ste im rekli kada ste se tek probudili iz kome. Značili to da ste zapravo, nedugo nakon buđenja zaboravili sve vezano za mjesto gdje ste bili?

Pa možemo tako nekako to reći. Kada sam se probudio iz kome i nekoliko mjeseci nakon toga imao sam velikih problema s pamćenjem.

4. Rekli ste da ste vidjeli Svjetlost. Možete li nam ju na neki način malo pojasniti?

Da, o toj Svjetlosti mogu sada reći kao teolog – to je zapravo bio Svevišnji Bog, koji me svojim sjajem izuzetno lijepo privlačio.

5. Spominjali ste putovanje tunelom. Jeste li tada, za vrijeme prolaska kroz taj tunel, bili svjesni vremena i prostora?

Vrijeme i prostor Svjetlost je, na neki način, u sebe «upijala».

6. Kažete da je Gospa molila Svjetlost da se probudite iz kome jer imate neki važan posao na zemlji. Jeste li do danas «otkrili» koji je to posao?

Još uvijek pokušavam shvatiti. Ali dok potpuno ne ozdravim još uvijek mogu komentirati Evanđelje mladima putem mobitela i interneta.

7. Prema Vašem mišljenju, može li se reći da umiremo tek kada izvršimo našu zemaljsku zadaću, iako zapravo i ne znamo kada će doći taj čas?

Nada zadnja umire, tako se kaže. A svi se nadamo da ćemo otkriti svrhu zbog koje smo živi. Zato možemo reći da je našao svoju svrhu onaj koji je susreo svog Stvoritelja. Znači mi vjernici smo pripravni uvijek na rastanak. Zapravo: za SUSRET.

8. U mnogim slučajevima buđenja iz kome, ljudi koji su se probudili najčešće žale zbog toga što nisu ostali na mjestu gdje su bili u vrijeme kome. Je li tako i u Vašem slučaju?

Pa jasno, ja kao vjernik znam da za to živim da s Tim budem zauvijek. Ovdje je lijepo, ali gore je još mnogo ljepše!

9. Možemo li onda zaključiti da je ljudski strah od smrti pomalo bezrazložan?

Strah i smrt idu zajedno, ne samo zato što obje riječi počinju slovom «s», nego jer to i filozofski stoji. Ako nešto nestaje ili propada, onda je normalan ljudski strah jer je to prirodna ljudska reakcija. Normalno, čovjek koji zbilja vjeruje ide bez straha u smrt jer zna da zapravo ide kući! A smrt je vjerojatno teška ljudima jer vole biti zajedno. No vjernik zna da nema boljeg zajedništva nego u Bogu kojemu ide radosno u susret. Čovjek mora shvatiti da život ostaje i to u punini, a svi su snovi tada dosanjani.

10. Kako ste se osjećali kada ste se probudili i što je za Vas osobno značio izlazak iz kome?

Tako ružnim imenom se zove ono lijepo stanje... A kako sam se osjećao? To ti je ono kao kada te tjeraju iz rodne kuće i ostaje ti samo sjećanje i vjera. Muči te nostalgija, a preostaje ti samo da se trudiš ovu «suznu dolinu» učiniti «livadom iz sna», mjestom gdje si prije bio. Što je za mene značilo probuditi se iz kome? Pa to je značilo da te netko obdari zrakom, hranom, glazbom... Iz čista mira dobiješ sve to. A naravno, već imaš želudac, pluća, a po mogućnosti i smisla za glazbu. Ali ipak ostaje ona čežnja i nejasno sjećanje kao kroz maglu, sjećanje na mjesto gdje si prije bio... Zato najčešće i pjevam dio jedne, mladima poznate duhovne šansone koja glasi: «Kad se budemo gledali oči u oči ja i Ti...»

11. Svećenik ste i ujedno ste imali «privilegiju» vidjeti šta je s «druge strane». Je li Vas to iskustvo samo još više učvrstilo u vjeri unatoč svom trpljenju kroz koje prolazite?

Nebo doista postoji! Međutim, ja to sada ne govorim samo zato što sam svećenik pa bih to trebao govoriti ljudima. To govorim zato što sam i sam bio „tamo gore“ i vidio kako je tamo lijepo. Ljudi moji istina vam je sve ono što ste čuli: jasno da Bog postoji, pa onda naši dragi pokojnici su stvarno „tamo“. Doduše, trebam reći toga se ne mogu sjetiti (kao ni mnogo bliskijih stvari), ali „tamo“ su! To mi je pričala sestra da sam joj pričao kad sam oživio (izišao iz kome). Ljudi oko mene su mislili da sam mrtav i da od mene ništa neće biti, tj. da se neću probuditi iz kome, a ja sam bio u Nebu. A tamo je lijepo! Istina, teško je «ovdje», trpi se, ali «sve se da izdurat kad staviš sumnju pod ključ», kako kaže popularni pjevač Gibbonni. Čuo sam jedan poučak o životu od našeg fra Bonaventure Dude: trpljenje – strpljenje – spasenje.

12. Uskoro slavimo blagdan Svih Svetih i Dušni dan. Što Vama osobno znače ti dani?

Što mi znače ti dani? Pa to ti je kao pogled kroz prozor iz špilje u koju si prispio iz onog predjela koji vidiš kroz taj prozor, a ne možeš se, kada ti to želiš, vratiti na to mjesto; ne možeš izići iz te špilje. Vidiš, svatko ima, ne svoj kraj, nego se ipak susreće s Onim kojeg je meditirao čitav život. Definitivno: više smo mrtvi mi, nego oni za kojima plačemo, jer oni su iz ove «suzne doline» zakoračili u Život.

Razgovarala: Bojana Đukić

Copyright© 2006 Katolički tjednik. Sva prava pridržana. Webmaster