>>>>> POVIJEST KATOLIČKOG TJEDNIKA

 

Tomo VUKŠIĆ



KATOLIČKI TJEDNIK (1922-1945)
I NJEGOV "PONAJBOLJI I GLAVNI SURADNIK" ČEDOMIL ČEKADA


U vrijeme između dvaju svjetskih ratova katolička periodika na području vrhbosanske metropolije bila je, s obzirom na nizak stupanj pismenosti tadašnjih katolika, relativno brojna. Što povremeno, što trajno tiskano je, naime, ovisno o načinu računanja, čak devetnaest različitih naslova. U tome je svakako prednjačilo Sarajevo koje je u spomenutom razdoblju bilo vrlo utjecajno središte katoličkog tiska na hrvatskom jeziku.
Sva ta djelatnost u ovom gradu bila je vrlo usko povezana s Nadbiskupskim ordinarijatom u Sarajevu i Vrhbosanskim kaptolom. Nesumnjivo je da je tomu pogodovalo više okolnosti. Prije svega, u ovom gradu je već postojala katolička novinska tradicija čije je temelje udario još nadbiskup Josip Stadler koji je za svoga života u Bosni, uz ostale brojne poslove, pokrenuo čak pet različitih periodičkih publikacija (Srce Isusovo, Vrhbosna, Glasnik Presvetoga Srca Isusova, Balkan, Hrvatski dnevnik). No, ključna osoba i prvi uzrok ovog procvata katoličkog tiska neposredno nakon svršetka Prvoga svjetskog rata bio je svakako nadbiskup Ivan Šarić, nekad suradnik i pomoćnik nadbiskupa Stadlera a sada njegov nasljednik, i sam dugogodišnji novinar i urednik u austrougarskom razdoblju.

Oživljavanje katoličkog novinstva u Sarajevu

Nakon Stadlerove smrti 1918. god., zbog različitih razloga, vrlo teško je išlo imenovanje novog nadbiskupa za Sarajevo. Bilo je to tako i zbog političkih i zbog unutarcrkvenih razloga. Čekajući imenovanje novog nadbiskupa, Vrhbosanski kaptol je u skladu s propisima tadašnjega crkvenog zakonika, dotadašnjega pomoćnog biskupa Ivana Šarića, izabrao za kapitularnog vikara pa je on kao takav upravljao nadbiskupijom sve do svibnja 1922. god. Međutim, iako još nije bio dijecezanski biskup, odmah po nastanku Kraljevine SHS, na poziv "Pijeva društva" za promicanje katoličkog tiska iz Zagreba, uključuje se u promidžbu i financijsku potporu katoličkog tiska medu Hrvatima uopće obvezujući sve župnike u vrhbosanskoj nadbiskupiji da u svojim župama prirede "dan dobre štampe" i da toga dana skupljaju dragovoljne priloge pomoći katoličkim novinama, što je najveći broj župnika, iako ne svi, zaista i učinio.
Na osnovu zaključka Treće dekanske konferencije, održane 19. svibnja 1921. god, u Sarajevu i posvećene katoličkom tisku, Ivan Šarić je osnovao organizaciju "Dinar Štampe" čija je svrha bila pomaganje katoličkog tiska. Bila je ustrojena na razini nadbiskupije tako što je odmah bio osnovan središnji dijecezanski odbor dok je u svakoj župi trebalo osnovati župni odbor. Razlog osnivanja ove organizacije nalazio se u nenaklonosti nove države katoličkom tisku uopće kao i u velikim financijskim problemima u kojima su se bili našli dotadašnji dijelovi Austro-Ugarske zbog vrlo nepovoljnog odnosa stare i nove valute. Time su bili gotovo dokraja osiromašeni praktički svi katolici u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini a s njima i Katolička crkva kao ustanova. No, glavni razlozi, kako je pisao sam Šarić, nalazili su se, s jedne strane, u potrebi da se suzbije pogubni utjecaj liberalnog, protuvjerskog i vjerski indiferentnog tiska koji se brzo širio i medu vjernike. S druge pak strane, veli Šarić u svojoj okružnici posvećenoj ovoj ustanovi: "Kao što je svakomu župniku i dušobrižniku sveta njegova dužnost da u crkvi propovijeda riječ Božju i da dijeli sv. sakramente, jednako je on danas u savjesti obvezan da vodi brigu o dobroj štampi. (...)
Dušobrižnik, koji ne shvaća značenja i zadatka dobre štampe, pa makar on bio najrevniji na oltaru, na propovjedaonici i u ispovjedaonici, nije pastir, što ga iziskuje sveta Crkva u današnja vremena. (...) Dobra štampa je u današnja vremena druga propovjedaonica. Ona vrši zadaću pučkih misionara".

Pojava katoličkih tjednih novina

Krajem 1921. god u nadbiskupu Šariću je sazorila misao o pokretanju katoličkog tjednika u Sarajevu. Daje ga nazvati Nedjelja a započinje izlaziti s godištem 1922. Ustvari, prvi broj mu se pojavio nekoliko dana prije isteka 1921. god. Urednik ovog tjednika bio je Slovenac mons. Karlo Cankar, koji je u Sarajevo došao nakon završene prve godine stadija teologije u Ljubljani, i postao svećenik sarajevske nadbiskupije. Usvojivši već odavno starčevićanstvo Stadlerova oblika kao svoje političko stanovište, ovaj svećenik je bio jasne hrvatske orijentacije što će i u novom državnom okruženju više puta pokazati. Radilo se, naime, o tadašnjem aktualnom tajniku Nadbiskupskog ordinarijata i nekadašnjem uredniku Hrvatskog dnevnika, političkog lista "za interese bosanskohercegovačkih Hrvata" koji je 1906. pokrenuo nadbiskup Stadler. Sada nadbiskup Šarić, budući je Hrvatski dnevnik odmah 1918. bio zabranjen; to je očito, projekt zvan Nedjelja želio povjeriti ovom iskusnu i dokazanu novinaru, čovjeku istančana zapažanja i vješte polemičnosti.
Cankar je na službi urednika od 1. siječnja 1922. do 3. listopada 1926. kad je osuđen na četrnaest dana zatvora.
Već nakon nekoliko brojeva Nedjelja ima oko 3.000 pretplatnika a početkom 1925. imala ih je blizu 6.000 što je za ono vrijeme, s obzirom na visoku stopu nepismenosti, bila velika naklada: Ovaj je tjednik bio posvećen katoličkoj vjeri i kršćanskoj kreposti a nakana mu je bila sažeta u riječima sv. Pavla: sve obnoviti u Kristu. Zbog njezina odlučna pisanja vlast je Nedjelju više puta plijenila a krajem svibnja 1925., u godini tisućite obljetnice hrvatskog kraljevstva, državna vlast je zabranila tiskanje ovog tjednika. Razlog zabrane nalazio se u dugoj polemici ovog tjednika, s tadašnjim ministrom vjera dr. Vojislavom Janjićem, inače pravoslavnim svećenikom.
Zbog ove zabrane, a koristeći rupe u zakonu, urednik Cankar je pripremio te već sljedećeg tjedna tiskao tjednik s novim imenom - Križ. No, pojavio se samo jedan broj Križa jer ga je vlast odmah zabranila.

Pojava naziva Katolički Tjednik

Kroz nekoliko mjeseci poslije zabrane Nedjelje i Križa u Sarajevu nema katoličkih tjednih novina. Naime, tek je izglasavanje novoga državnog zakona o tisku Karlu Cankaru omogućilo da nanovo zažive njegove novine. Tako su se katoličke tjedne novine pojavile u Sarajevu opet 6. rujna 1925. god. ali sa svojim sada trećim imenom Katolički Tjednik koje se više neće mijenjati sve do prestanka izlaženje ovog lista u prvoj polovici 1945. god.
Novi list u svemu nastavlja tradiciju Nedjelje i kroz cijelo vrijeme svoga izlaženja zauzima zapaženo mjesto ne samo u katoličkom tisku nego i šire. Promijenjen je bio samo format koji je odsada, pa do svršetka tekuće kalendarske godine, veliki novinski. No, već početkom sljedeće 1926. god., tj. samo nekoliko mjeseci kasnije, vraćen je stari, točno za polovicu manji format, kakav je nekad imala Nedjelja. Novinski format, koji je točno za polovicu veći od nekadašnjeg Nedjeljina, bit će opet vraćen Katoličkom Tjedniku dvije godine kasnije, tj. od početka 1928. god. Do posljednjeg broja godišta 1927. u podnaslovu ovih novina stoji da je to list "za katolički preporod javnog i privatnog života" a od prvog broja godišta 1928. na istom mjestu stoji: Katolički Tjednik jest potpuno nepolitički list za katoličku obnovu". Uz naziv Katolički Tjednik redovito je na prvoj stranici vidno istaknut i crtež križa koji je, s obzirom gdje je bivao postavljen i kako je bivao oblikovan, barem dva puta mijenjao izgled.

Kontinuitet katoličkih tjednih novina

Nedjelja, Križ i Katolički Tjednik ne smiju biti gledani kao tri različite nego kao samo jedne katoličke novine, koje su, doduše, zbog policijskih progona i sudskih zabrana, da bi preživjele, morale mijenjati naziv. Uostalom to potvrđuju i dva teksta objavljena u Katoličkom Tjedniku. Prvi je iz 1927. god. i nepotpisan, ali mu je autor najvjerojatnije tadašnji urednik ovih novina Dragutin Kamber, a ima naslov "Na svršetku pete godine..." Drugi članak je iz 1932. god. Potpisao ga je inicijalima urednik Smiljan Čekada a nosi naslov "Kroz prvi decenij.. " Osim toga, od god. 1932. na prvoj stranici Katoličkog Tjednika stoji napisano da je to godina izlaženja lista VIII. (XL). I na kraju, da ne bi tkogod pomislio da su ovo bila proizvoljna stajališta urednika, godine 1932. ovim novinama je njihovu desetogodišnjicu čestitao i nadbiskup Šarić objavivši poveći članak s naslovom "'Katoličkom Tjedniku' prigodom njegove desetgodišnjice" u kojemu na više mjesta izričito govori kako je 1932. zapravo deseta godina izlaženja ovih novina.

Urednici Katoličkog Tjednika

U kolovozu 1926. god. urednik Karlo Cankar, o kojemu je već bilo govora, ponovno ulazi u polemiku s već spomenutim Vojislavom Janjićem koji je bio napao nadbiskupa Ivana Šarića. Kad mu je Cankar odgovorio člankom "Pop Janjić o nadbiskupu dru Šariću" u Katoličkom Tjedniku od 6. rujna iste godine, državni sud je Karla Cankara proglasio krivim i osudio ga na četrnaest dana zatvora. Tako završava razdoblje Karla Cankara koji je bio glavni urednik Nedjelje, pa Križa i potom Katoličkog Tjednika od l. siječnja 1922. do 3. listopada 1926.
Naime, kad je Cankar otišao u zatvor na izdržavanje kazne, uredništvo je 3. listopada 1926. preuzeo mladi i vrlo dinamični Dragutin Kamber. Ovaj svećenik, podrijetlom iz Dalmacije, bio je do kraja definiran i hrvatski - nacionalno i katolički - crkveno. Javno očitovanje svojih uvjerenja više puta je platio i zatvorom čime se osobito ponosio. Vjerojatno je to bio jedan od odlučujućih razloga što je on na mjestu urednika ostao samo do 11. studenog 1928. Tada je, ustvari, poslan na poslijediplomski studij u Rim. No, njega, je iz meni nepoznatih razloga, u ulozi odgovornog urednika, zamjenjivao Čedomil Čekada od 1. svibnja do 9. listopada 1927. god. Međutim, i Kambera je kao urednika zadesila Cankarova sudbina zatvora. Naime, kad je 20. lipnja 1928. u beogradskom parlamentu ubijen Stjepan Radić, Kamber je u svojim novinama napisao i potpisao uvodnik, objavljen na prvoj stranici, čiju je točno jednu trećinu državna vlast cenzurirala i zabranila objaviti. No, Kamber je na mjestima zabranjenih dijelova svog teksta ostavio bijele površine i tako tiskao novine. Zbog tih neobjavljenih dijelova uvodnika, kao i zbog cenzuriranog protesta protiv slavljenja Gavrila Principa, državni odvjetnik je tužio Kambera sudu. Kamber je bio oslobođen krivnje zbog uvodnika u povodu ubojstva Stjepana Radića dok o tome kako je prošla druga tužba, koja se ticala Gavrila Principa, nemamo podataka. Tu oslobađajuću presudu Kamber je iskoristio kao vrlo zgodnu priliku da u jednom od sljedećih brojeva Tjednika objavi svoju pisanu obranu, prethodno upućenu sudu, u kojoj je u cjelini bio naveo sporne odlomke, tako da je ipak objavio sve ono što mu je državna vlast bila zabranila. Iako je tada bio oslobođen samo jedne optužbe a ne i druge, Kamber, koji je tih mjeseci baš zbog toga bio vrlo popularan medu Hrvatima u Sarajevu, nije se nimalo uplašio. I budući da nije htio mirovati, malo kasnije ipak je završio u zatvoru, i to baš zbog Stjepana Radića.
Budući da razlog njegova odlaska u zatvor vrlo slikovito opisuje jedan mali tekst u Tjedniku, koji je najvjerojatnije napisao sam Kamber, ovdje ga prenosim u cijelosti: "Publika, koja se je vratila u povorci sa zadušnica za pok. Radićem iz katedrale do Napretkova doma, aklamirala je D. Kambera da ovu zadnju počast žrtvama zločina završi s nekoliko riječi. Taj improvizirani govor uzela je sarajevska polic. direkcija kao povod - kako čaršija veli po nalogu odozgor - da g. Kambera zovne na preslušanje i saopći mu, da će u 14 dnevni zatvor. Kažu, i vrlo je vjerojatno, da je tu još neko imao svoje prste kome ne godi zauzimanje 'Kat. Tjednika' za diobu stranačke akcije od crkvene pa je uhvaćena prva prilika, da se urednik ukloni malo u hlad. Uostalom ništa zato. Kamber zato neće biti ni manji katolik ni manji Hrvat."
Budući su se stvari s Kamberom sve više usložnjavale, a prije svega jer se radilo i vrlo nadarenu mladom svećeniku, nadbiskup Šarić ga je poslao u Italiju na poslijediplomski studij. Nakon Kamberova odlaska u Rim, uredništvo Katoličkog Tjednika 11. studenog 1928. preuzima dr. Smiljan Čekada koji se tek bio vratio sa studija u Rimu gdje je doktorirao. On na toj službi ostaje do 30. srpnja 1933. kad je izašao posljednji broj što ga je on uredio. Naime, već toga istog dana poslije podne otišao je iz Sarajeva u Bosanski Brod gdje je l. kolovoza trebao preuzeti vodstvo tamošnje župe. Pred kraj Smiljanova vodstva lista situacija Tjedniku "koja je neko vrijeme bila kolebala, opet se učvršćuje. Broj pretplatnika stalno raste i skoro dostiže nekadašnju visinu. Taj se napredak ima prije svega pripisati u zaslugu novoj agilnoj upravi, kojoj stoji na čelu vlč. g. Krunoslav Draganović."
U svom gotovo petogodišnjem uredivanju Katoličkog Tjednika Smiljan Čekada je, iz takoder nepoznatih razloga, kao urednik pauzirao od 8. prosinca 1929. do 11. svibnja 1930. kad ga je na uredničkom mjestu zamjenjivao jedan od tadašnjih sarajevskih kateheta Dragutin Jurić.
Poslije odlaska Smiljana Čekade uredništvo preuzima mladomisnik Andrija Kordić koji kao urednik započinje s brojem od 6. kolovoza 1933. (br. 32/1933.) dok izdavača Akademiju Reginu Apostolorum od 27. kolovoza iste godine zastupa Čedomil Čekada. Kordićevo urednikovanje traje do 14. travnja 1935. god. (br. 15/1935.) kad biva bez ikakva podrobnijeg objašnjenja iznenada prekinuto. Moguće je, iako ne mora tako biti, da se radilo o nekakvim nesporazumima medu ljudima koji su vodili ove novine.
Već sljedeći broj od 21. travnja 1935., kako to stoji napisano u impresumu, uredio je novi urednik Franjo Kralik.A u člančiću, koji u obliku vijesti svojim naslovom najavljuje promjene u nadbiskupiji, tek na kraju posljednjom rečenicom vrlo neupadljivo veli se: "Vlč. g. Franjo Kralik definitivno je imenovan katehetom na Zavodu sv. Augustina u Sarajevu i urednikom 'Katoličkog Tjednika'". - Zaista malo neobično da se jedan ugledni tjednik na ovaj način rastaje sa svojim urednikom, odnosno da na ovaj način najavljuje početak službe svoga novog urednika koji je, k tome, u listopadu 1934. bio poslan na poslijediplomski studij crkvene povijesti u Rim otkuda je na mjesto urednika bio vraćen samo pola godine kasnije, tj. prije isteka njegove prve akademske godine boravka u Rimu. No, iako je to tako započelo, Franjo Kralik je, sudeći po podacima iz impresuma tiskanih redovito na posljednjoj stranici, ostao urednik Katoličkog Tjednika punih deset godina, tj. više nego itko drugi, odnosno od 21. travnja 1935. pa sve do 1. travnja 1945. god. kad je za Uskrs izišao posljednji broj ovih novina.

Vlasnik i izdavač Katoličkog Tjednika

Vlasnik i izdavač Katoličkog Tjednika od njegova osnutka 1922. god. kroz sljedećih deset godina bio je Vrhbosanski kaptol kojeg je pred zakonom zastupao njegov prepošt, potomak hrvatskog plemićkog roda, Stjepan Hadrović te je njegovo ime, pored imena urednika i tiskare, redovito bivalo istaknuto u dnu posljednje stranice novina. Potrajalo je to do 24. siječnja 1932. kad od br. 4/1932. Akademija Regina Apostolorum, preuzima izdavanje Katoličkog Tjednika.
Akademiju kao izdavača pred državnim zakonom najprije zastupa dr. Smiljan Čekada koji je tada i aktualni urednik ovih novina. On je, naime, bio urednik još od 11. studenog 1928. Uz to, službu predstavnika izdavača i vlasnika započinje raditi s br. 5/1932. od 31. siječnja iste godine, te se otada Smiljan Čekada pojavljuje i kao urednik (do br. 31/1933.) i kao zastupnik izdavača (do br. 34/1933:). Smiljana Čekadu je na mjestu urednika, kako je već bilo rečeno na drugom mjestu, zamijenio Andrija Kordić, a na mjestu zastupnika izdavača, i to tek jedan mjesec dana nakon Smiljanova odlaska na službu župnika u Bosanski Brod, zamijenit će ga njegov brat dr. Čedomil Čekada. On svoju službu zastupnika vlasnika i izdavača, tj. Akademije Regina Apostolorum, u izdavanju Katoličkog Tjednika započinje s br. 35/1933. od 27. kolovoza 1933. godine.39 Na toj službi pri Katoličkom Tjedniku Čedomil Čekada ostat će sve do 1943. god.
Za Čedomila valja reći da je nesumnjivo najplodniji suradnik Katoličkog Tjednika. Prema nekim proračunima objavio je više od 2300 jedinica čiji je sadržaj vrlo, vrlo raznolik i često uvjetovan trenutkom u kojemu je pisan pojedini članak. Iako je bio urednik zamjenik Tjednika umjesto Dragutina Kambera samo pet mjeseci 1927. god., ipak je Čedomil Čekada više nego ijedan drugi urednik ili suradnik ostavio traga u ovim novinama. Medutim, zaista ostaje zagonetno kako to da Čedomil nikada nije postao pravi urednik u formalnom smislu jer se, čitajući između redaka neke njegove tekstove, čini da je on to ipak želio biti. Npr. god. 1938. u jednom svom tekstu, koji je potpisao s Liber, a koji govori i o drugim stvarima, piše on ovako: "Tako ti je to uvijek. Kad je reprezentirati, 'Liber' zadnji. (...) On je ko neko pastorče, kao neki javni grješnik, što stoji pred crkvenim vratima, ali mu nema dalje u crkvu. Dobro je, da ga uopće puštaju u list, šta sve ne načandrlja i koga sve ne uvrijedi.
Tako ti je to uvijek, dok 'Libera' ne trebaju. A kad ga ustrebaju, onda je 'Liber' dobar. Onda ga maze. 'De, dragi Libere, de, slatki Libere! Napiši štogod! (...) Sapasavaj, pomozi; ako znaš, što je muka!"
Svrha Akademije Regina Apostolorum, koja je osnovana u Sarajevu 4. studenog 1931., bila je promicanje dobrog tiska i tiska Katoličke akcije. U času kad je Akademija preuzela Tjednik početkom 1932. god., on je imao samo 2500 pretplatnika i teške financijske gubitke. Sljedećih godina se oporavljao te je u 1938. god. premašio najvišu nakladu koju je bio uopće postigao u prethodnom razdoblju (6500 primjeraka u 1928. god.).
Ovdje treba naglasiti da je tom podizanju Tjednika uvelike pridonio baš Čedomil Čekada svojim člancima i polemikama kao i činjenicom da je u ime izdavača vodio brigu o ovim novinama. Taj posao on je obavljao sve do 4. srpnja 1943. god. (br. 27/1943.) kad se, zbog razilaženja s nadbiskupom Šarićem, rastao s Tjednikom i čak prestao u njemu pisati. Koliko je bio dubok njegov razlaz s Tjednikom, najbolje govori podatak da mu je bilo krivo ako bi se o njemu išta pisalo u ovim novinama, pa taman to bilo i o kakvu važnu datumu iz njegova života. Otada (od br. 28/1943. od 11. srpnja 1943.), pa sve do prestanka izlaženja ovog tjednika pri kraju Drugoga svjetskog rata, u impresumu lista nije bivalo otisnuto ničije ime kao zastupnika izdavača Akademije Regina Apostolorum dok je Franjo Kralik ostao urednik sve do zadnjeg broja. Međutim, i poslije Čekadina odlaska Tjednik je ostao zapravo jednak kao i dotada, sa svim svojim rubrikama, samo što više nije bilo tekstova s potpisima "Ins", "Liber" i "Č".

Sadržajni okvir Katoličkog Tjednika

Kao svake novine, tako je i Tjednik sadržajno bio vrlo šarolik pa je zapravo nemoguće na ovom mjestu detaljno prikazati njegov sadržaj. Međutim, nadam se da će iz sljedećih stranica biti moguće stvoriti, koliko toliko, jasnu sliku o njemu. Prije svega imajući na umu osnovne rubrike lista koje su se provlačile iz broja u broj, a potom i neke temeljne idejne odrednice koje su ga vodile.
Rubrike, u koje su urednici smještali pojedine članke, bile su sljedeće: uvodnik koji je uvijek bio udarni tekst dotičnog broja, zatim nedjeljna pouka, pa kalendar; potom vijesti iz svijeta pa vijesti iz države; podlistak je bio također redovito tiskan; vijesti iz uprave lista isto tako; potom rubrika naši dopisi; također rubrika katolički misionar; zatim roman, odnosno književnost; feljton i oglasi; rijetki primjeri; naše nevolje; dopisnica uredništva te križarski vjesnik.
Članci su vrlo rijetko potpisivani pa im zato često ne znamo pisca; a još manje znamo imena urednika pojedinih rubrika. Međutim, osobito je zanimljivo da su neke rubrike, nasuprot uobičajenu mišljenju, barem povremeno vodili i uređivali ljudi koji uopće nisu živjeli u Sarajevu.
Tjednik je redovito izlazio na osam stranica novinskog formata. Prigodice je broj stranica povećavan do 24, što je obično bivalo o Uskrsu i Božiću, a jednom je tiskan čak na 28 stranica (božićni broj 1935. god., br. 51/1935.). No, cijelo vrijeme kroz 1945. god. tiskan je na samo četiri stranice dok je zadnji broj, koji se pojavio o Uskrsu, tiskan na osam stranica.

Usmjerenje Katoličkog Tjednika

Osnovno usmjerenje ovih novina ogledalo se u njihove dvije temeljne ideje vodilje. Prva je bila ona tzv. konstantinovska, odnosno temeljna kršćanska poruka, da je u Kristovu križu pobjeda. To je bio razlog zašto je uz naslov novina redovito bio istican i crtež križa. Druga ideja vodilja sastojala se u neumornom ponavljanju potrebe vjernosti Katoličkoj Crkvi. Djelujući u tom ozračju, Tjednik je bio "strogo crkveni i katolički centralni organ", kako piše njegov osnivač.
I vanjskim izgledom i sadržajem uvelike je namjerno sličio francuskom Lct Croix koji je 1932. god. imao preko 700000 pretplatnika i vrlo veliko iskustvo. Pa kao što je Lu Crnix, u organizacijskom smislu, imao svoju "Maison de la bonne presse" (Kuću dobrog tiska), tako je i Tjednik, francuski blizanac hrvatske boje, dobio francusku bliznakinju, odnosno svoju Akctdemiju Regina Apostolorum.

Katolički Tjednik nije nikad promijenio linije. Uz program, koji je napisan na prvim stranicama 'Nedjelje' g. 1922., stoji on i danas. Sav i čitav", piše dr. Čedomil Čekada 1932. godine u povodu desete godišnjice izlaženja ovih novina.

Vjernost Kristu i Crkvi

Objašnjavajući prvu ideju vodilju Katoličkog Tjednika, Čedomil Čekada piše ovako: "Njega je rodila svijest, da je samo u Kristu istina i život, mir i sreća. I on je ovih deset godina samo Krista propovijedao", veli Čekada te nastavlja: "Radikalno i bez kompromisa, s dubokim uvjerenjem o životnosti i pobjedonosnosti kršćanstva istupio je on pred naš narod i visoko uzdigao Spasiteljev Križ kao znak pobjede i života, kao veliko svjetlo u tami modernih zabluda, kao simbol vjere i visokih božanskih ideala, kao znamenje ljubavi."
Pišući o drugoj misli vodilji novina u kojima je mnogo pisao, Čekada stvar objašnjava ovako: "Samo na jednoj stijeni gradi se Božji Grad, na Petrovoj stijeni, na Crkvi i Papinstvu. I 'Kat. Tjednik' gradio je na toj stijeni grad našeg katoličkog preporoda. Uvijek s Crkvom, vjerno uz Papu, rame uz rame s biskupima i svećenstvom, bila je njegova deviza. U prislanjanju na Crkvu gledao je on spas našemu narodu, u direktivama iz Rima najbolje smjernice svemu preporodnom radu. Ljubav k Crkvi, odanost Rimu, svetu uzajamnost između Crkve i domovine, naroda i klera, propovijedao je on odlučno i dosljedno. Svijest o katoličkoj univerzalnosti, vjera u božansko poslanje Crkve, radostan posluh Rimu, međunarodna katolička solidarnost, to su uvijek bile njegove najsvetije ideje."
List je podržavao katolički rad, jak katolički tisak, Katoličku akciju i druge katoličke organizacije. A s obzirom na način kako se Katolički Tjednik ravnao u konkretnim životnim i političkim okolnostima, Čedomil Čekada kaže ovako: "... on se nikad nije apriorno vezao ni uz koju skupinu u javnom katoličkom životu. Prema svakome zadržavao je on slobodne ruke; sa svima radio i surađivao, ali i svima dovikivao otvorenu i slobodnu riječ. Samo Krist je njemu dogma, i samo Crkva auktoritet bez diskusije.
To je bila njegova tradicija, i to će biti.
Naša je Crkva borbena Crkva. Crkva, koja se nikad nije bojala protuslovlja ni prezala pred poteškoćama. Crkva, koja je jednako spremno išla u katakombe, kao što je vladala narodima. Crkva, koja ne šuti i ne pravi u načelima kompromisa. Crkva, koja je uvijek svjesna, da predstavlja Boga i apsolutne ideale.
Od Crkve je i 'Katolički Tjednik' naučio borbenost, neustrašivost, ponos, ravnu liniju. Borio se je i boriće se protiv neprijatelja vjere, protiv krivih ideja, protiv ljudskih poroka, protiv katoličkih slaboća. Ne žaleći sebe, vjerujući u Boga. Opportune, impportune. Bilo to komu pravo, ili krivo. Bog je jedini naš obzir."
Govoreći o katoličkom crkvenom ponosu, što je bila vrlo prepoznatljiva oznaka katolicizma iz prve polovice ovog stoljeća, a koja se u naše vrijeme, nažalost, sve više nekako gubi, Tjednik piše ovako: "Ono što na Katoličkoj Crkvi najviše imponira i prijatelju i protivniku, to je njezina logika i dosljednost. Katolička je Crkva logična, konzekventna Crkva. (...)
Mnogo se na Crkvu napada, ali to su uvijek napadaji na sistem i na temeljne zasade; u razrađivanju i primjeni nitko joj još nije predbacio nelogičnosti.
(...) Kršćanstvo je zatvoren sistem, cjelovita istina; katolička ga je Crkva uvijek tako promatrala. Ili sve ili ništa. Čim izvučeš jednu samo priječku, srušio si čitavo zdanje.
Mnogima ta dosljednost smeta. Izaziva ih naš dogmatizam. Ali im na svaki način i imponira. Samo institucija, koja je jedinstvena i dosljedna, može za sebe tražiti biljeg božanstvenosti i nadljudskog auktoriteta."

 Kršćanstvo i tolerancija

Jedna od vrlo čestih optužbi iz necrkvenih i protucrkvenih krugova na račun Katoličke Crkve u ono vrijeme sastojala se u tezi da je ona netolerantna za razliku od gotovo svih drugih koji bi bili snošljivi. Osobito se u tome isticao protestantski dio Europe i Amerike. Zapravo, sudeći prema tim glasovima, Katolička Crkva bi bila "utjelovljena netolerancija", kako to zapaža jedan uvodničar Tjednika. Odgovarajući na te optužbe, isti pisac razmišlja ovako: "Jest, dogmatička intolerancija, vjerska ekskluzivnost, s koje Crkva otklanja svako uspoređenje s drugim vjerama, to je naša bitna značajka. Ali i naš historijski ponos. Bez toga mi bismo sami potpisali osudu temeljnom svome vjerovanju u božanstvenost Crkve i u njezin vrhunaravni postanak. (...)
Ali intolerancija postupka, tjesnogrudnost u metodama, nepoštivanju tuđe slobode i uvjerenja možda je puno dalje od Crkve, nego od njezinih protivnika, i starih i novih.
O Isusu nije potrebno ni da govorimo. On je umro za istinu, ali nikad nije pripasao mača, da je njime proširi. On ju je propovijedao s revnošću jačom od smrti, ali nikad nikoga nije silio, da prihvati njegov zakon. (...)
Ognjem i mačem širili su kršćanstvo samo oni, koje nije Crkva poslala. Kraljevi i knezovi, osvajači i kolonizatori. Ali Crkva nije bila s njima, nego protiv njih. Pape su branili Židove od nasilja i udarali ekskomunikacijom uzročnike pokolja. (...)
U tom pogledu ne mora se katolicizam stidjeti svoje prošlosti pred objektivnim sudom historije.
A ne znamo, mogu li to isto reći mnogi od naših protivnika. Zar je irska povijest svjedočanstvo za toleranciju? Ili je to Rusija Katarine II. i Nikole L? Ili je to protestantska Amerika, gdje još nikad nije katolik postao ministrom?"

Načelnost, tendencioznost i klerikalizam

Krugovi protivni Crkvi također su često prozivali katolike optužbom da im je ugušena sloboda kad se od njih, iako su članovi Crkve, traži vidljiva zauzetost za katoličku stvar. Tjednik smatra da je u takvim raspravama načelnost često zamijenjena s tendencioznošću što inače drži "ludim". Osim toga smatra da ni: "Tendencija u radu nije sama u sebi ništa negativno. Naprotiv, to je najpozitivnija crta na čovjeku; to je njegov specificum, prva ljudska i vrlina i dužnost. Nigdje nije tendencija zla samo zato, što je tendencija. Ni u umjetnosti. Ni u javnom radu. Ni u književnosti. Ni u žurnalistici. Ni u tretiranju vjerskih ili moralnih problema.
Tendencija je sama u sebi relativna. Ona može kao i svaka druga ljudska djelatnost biti dobra i zla. A kriterij dobra i zla, to je istina.
Služiti istini nije sramota. Naprotiv, to je vrlina i savršenost. I ako naša tendencija teži za istinom, ona je i dobra, i moralna, i dostojna čovjeka. Ona je tada zrelost karaktera i vrhunac kreposti.
Zle su samo one tendencije, koje odvode od istine i rade za pobjedu zla. Ili se ogrješuju o istinu, operirajući lažju, iskrivljivanjem i klevetom, pa makar i za dobar cilj. To je onda otpad od istine, dakle i zlo, negacija i grijeh. To je onda ona griješna 'tendencioznost', protiv koje i mi udaramo."
U isto vrijeme Katolička crkva je bila optuživana zbog navodna klerikalizma kojim "su nas izolirali sa svih strana kao bodljikavom žicom", kako piše jedan uvodnik. Definiravši potom najprije pojam klerikalizma kao "državnopravni i politički sistem, gdje kler vlada nad narodom i nad čitavim njegovim životom", isti uvodničar nastavlja: "Svećenik je u tom sistemu zamijenio i kralja i ministra, i generala i guvernera državne banke. Svećenstvo je prigrabilo vlast i u svjetskim poslovima, pa caruje i pašuje po miloj volji, kako ono hoće. (...)
To je klerikalizam. Ali klerikalizam, koji postoji samo u političkoj teoriji i u vrućem mozgu pokojeg masonskog 'velikog besednika'.
(...) Sve to nije ono pravo. Ne misle oni na taj klerikalizam. Nijesu oni tako slijepi ni tako naivni.
Njima smeta druga jedna naša katolička ambicija. Njima smeta naša konsekventna kršćanska borbenost u duhovnom boju ideja za prevlast nad čovječanstvom: Oni govore o našim svjetskim ambicijama, a znadu i sami, da su naše ambicije duhovne. (...)
Ako se o tom 'klerikalizmu' radi, mi ga otvoreno uzimamo pod svoje. Ne samo da se od njega ne ograđujemo; mi se njime dičimo.
To je ponos naše Crkve, da je u tom smislu klerikalna. (...)
Takav 'klerikalizam' jest naš i biće uvijek naš. Toga se 'klerikalizma' nećemo mi nikad postidjeti. On je katoličkoj Crkvi zapovijed Evanđelja; popudbina Gospodinova; znamenje njezine istinitosti i njezina božanskog poslanja."

Narod i njegovi intelektualci

Pišući o hrvatskom narodu, Tjednik često piše i o ulozi katoličke inteligencije. Tako jedan uvodničar veli kako se odmah vidi da je taj narod kao tisućljetnog odgojitelja imao Crkvu te su i njegova kultura i tradicija katoličke.
"A nositelj ovog plemenitog, kršćanskog duha u našem narodu jes baš puk, priprosti narod, seljaštvo, narodna masa. Inteligencija otpala je nažalost, u velikoj većini, od praktičnog kršćanstva, a stvarno se je emancipirala i od narodne tradicije. Uza sve teoretsko nacionalističko oduševljenje izgubila je ona kontakt s onim, što predstavlja u našem narodnom životu kontinuitet i historiju. A samo po historiji postoje narodi u punom smislu riječi: Val zapadne liberalne pseudokulture zahvatio je naše gradove i dao im kosmopolitsku dušu i humanistički mentalitet racionalizma; koji je posve potisnuo i bacio u stranu kršćanske životne ideje. Most je izmedu prošlosti i budućnosti bio među inteligencijom porušen. Nije to bila nasljedna inteligencija; to je bila plebejska inteligencija, što je izašla iz škola i sa stranih sveučilišta, pa joj je imponirao import novosti i savremenosti. Ti su se ljudi ponajviše stidjeli svoga; narodno bilo je za njih identično sa zaostalošću i primitivizmom. Mi nemamo koservativne katoličke inteligencije ni katoličkih gospodskih obitelji, nositeljica narodne tradicije, kao što ih imaju drugi katolički narodi: Francuzi, Poljaci, Irci, Španjolci, Talijani.

"Tjednik ", Katolička akciju i križari

Za vrijeme urednikovanja Andrije Kordića nadbiskup Ivan Šarić je posebnom okružnicom "dušobržnom svećenstvu Nadbiskupije Vrhbosunske i svima prijateljima 'Katoličkog Tjednika "', datiranom na 8. prosinca 1933. a objavljenom u božićnom broju Tjednika, ovaj list proglasio "redovitim organom Katoličke akcije za Nadbiskupiju Vrhbosansku. Tako će se Vrhbosanska Katolička Akcija - veli Nadbiskup dalje - pomaknuti više naprijed, jer će imati uza se savjetnika i pomoćnika uprav najboljega". Iako Tjedniku ni prije toga nije nedostajalo zauzetosti za društveni probitak katolicizma, otada on postaje vrlo glasni borac katoličke prisutnosti u javnosti podržavajući na osobit način pokret Katoličke akcije i križara, ne zanemarujući, naravno, ni druge.
Već u razdoblju prije toga datuma, a pogotovo poslije njega, Tjednik se često bavio tzv. društvenim pitanjima, a prije svega društvenim moralom. Tu zauzetot ovog lista jedan uvodnik tumači na sljedeći način: "Mi se, kao glasilo Katoličke Akcije, nikad nijesmo bavili praktičnom politikom. Ni ubuduće se nikad nećemo njom baviti. To nije zadaća Crkve ni katoličkih kulturnih organizacija. Drugi su pozvani da u tom pogledu stanu na čelo narodu. Na svoju odgovornost, u svom građansko-političkom djelokrugu, po slobodnom diktatu svoje rodoljubne savjesti, u granicama morala i pravde.
Ali onim, što u gradanskim stvarima znači princip, načelo, tim smo se bavili i tim ćemo se uvijek baviti. U koliko i politika, kao sve svjetske stvari, ima i svoju etičku stranu; ono što u njoj znači dužnost, što tangira moralne obveze, što predstavlja naravni ili božanski zakon, što ne ovisi ni o kakvu ljudskom auktoritetu, ni odozdol ni odozgor.
Tih elemenata ima u politici puno. A svi oni kao dio moralnog zakona, i u principu i u načelnoj interpretaciji, potpadaju pod kompetenciju Crkve, čuvarice svetinja i ćudoreda.
U tom smislu može biti politika kršćanska i nekršćanska; u tom smislu može se govoriti o političkom moralu i nemoralu, o dopuštenoj i nedopuštenoj političkoj taktici, o političkom idealizmu i materijalizmu."

"Tjednik", politički totalitarizam i rasne teorije

Jedna od poluga tadašnjih političkih sustava (fašističkog, nacističkog i komunističkog), koji su već tridesetih godina vladali velikim dijelovima Europe te prijetili za zavladaju i onim ostalim, bila je zapravo zajednička: kult ličnosti političkog vode vlastitog sustava. Na tu pojavu krajem 1939. god. uredništvo Tjednika reagira ovako: "Kult pojedinaca, javljao se on u kojem mu drago obliku, nije samo neukusnost, nego, u zadnjoj liniji, i idolopoklonstvo. 'Gospodinu Bogu svomu klanjaj se i njemu jedinom služi!' (Mat. 4, 10.). Vrijedi to osobito za katoličku štampu. A najmanje smije katolička štampa poslužiti onima, koji su daleko od Boga, pa makar imali na sebi koji znak Božji. Inače će na njezinim ledima ležati još jedna krivica: najružnijega farizejstva. A kad striktno provodimo i u štampi prvu Božju zapovijed, najbolje ćemo poslužiti i interesima duša, i narodu i svima onima, koji su samo prijatelji istine."
Unatoč vrlo mutnim vremenima i totalitarističkim ideologijama koje su dominirale Europom od 20-ih godina ovog stoljeća, te unatoč svim zlima Drugoga svjetskog rata, Katolički Tjednik, uzet u svojoj cjelini, i kad su rasne teorije bile u pitanju, uvijek je bio na strani evandeoskih vrednota čemu su ponajviše doprinijeli urednik Franjo Kralik i Čedomil Čekada. Ovaj posljednji u jednom svom članku 1943. god. piše ovako: "Rasne teorije ne smiju nikad otići tako daleko, da bi dirnule u načelnu jednakopravnost sviju naroda i sviju rasa ili u veliki zakon obćečovječanske solidarnosti i ljubavi. Nekršćanski je i etički nemoguće dieljenje rasa na one, koje bi imale pravo da gospodare; i na one, koje bi imale dužnost da služe. To bi bilo oživljavanje robstva; samo u goroj, kolektivnoj formi. (...) Svaka rasa ima pravo na nesmetan razvoj; na slobodu, na štovanje, na jezik i tradiciju, na svoj zakonito baštinjeni i stečeni teritorij, na čovjeka dostojan život, na učestvovanje u dobrima zemlje, i na blagodati religije i objave. A rase su sestre u Bogu, baš kao što su ljudi braća.
K tome, Tjednik je bio jasni protivnik i komunističkih ideja pokazujući to na jasan način mnogo puta.

S druge strane, na stranicama Tjednika pojavljivali su se i tekstovi, sve češće nakon 1933. godine, koji su, nažalost, barem povremeno odisali i polemikama protiv Židova koje su se u ono vrijeme širile svijetom. Neki tekstovi između dva svjetska rata su izražavali, tako se čini piscu ovih redaka, preveliku blizinu određenim ondašnjim političkim opredjeljenjima i iskazivali pohvale pojedinim političarima ili neslaganja s nekim drugima, dok su pak drugi tekstovi, objavljivani tijekom Drugoga svjetskog rata, u obliku vijesti, izvještaja, osvrta i pjesama izražavali simpatije prema ondašnjem ustaškom režimu. Ponekada, takav se dojam stječe, na način da se nije uvijek razlikovalo državu od režima. Međutim, duboka analiza ovih ozbiljnih pitanja ni pod kojim vidom nije, a niti može biti, tema ovoga članka. Ona su ovdje samo naznačena. Kao i neka druga koja su samo skicirana u prethodnim odlomcima.

Zaključak

Katolički tisak na području vrhbosanske metropolije izmedu dva svjetska rata bio je vrlo brojan. Naime, kako smo vidjeli, pojavilo se čak devetnaest naslova. Medutim, to nije uvijek bilo pohvalno jer se zapravo radilo o posljedici unutarnje razjedinjenosti katoličkog korpusa na ovom području. Upravo kao posljedica te činjenice pojavili su se tako brojni listovi koji su vrlo često bili zapravo nepotrebno paralelni. Budući da su neki izlazili samo kratko ili povremeno, to znači da svih devetnaest nisu bili prisutni krol cijelo rečeno razdoblje. No, unatoč tome na ovom malom prostoru bilo ih je previše: Naime, ako ovu brojku od devetnaest naslova uzmemo kao podatak za radnu raspravu, onda je npr. u god. 1937. to značilo; s obzirom na ukupan broj živućih vjernika, da je na svakih 33.710 katolika tiskana jedna od ovih publikacija, bez obzira jesu li ti vjernici bili pismeni ili ne. S druge strane, kako su svi ovi listovi dosta ljubomorno čuvali "svoje tržište", jedni drugima su ustvari smetali. Sve je to onemogućavalo pak da se razviju jedne zaista jake katoličke novine. Ako se k tome uzme u obzir da je u to doba vrlo velik dio stanovništva, pa time i velik dio katolika, na ovom području bio nepismen, odnosno polupismen, te time gotovo apsolutno nezainteresiran za bilo kakve novine, onda si možemo predočiti svu štetnost te razjedinjenosti.
Ipak, u takvim prilikama Katolički Tjednik je u najvećem razdoblju svog postojanja bio jači, pogotovo zbog svog čestog izlaženja, od svih ostalih katoličkih listova na ovom području. To vrijedi osobito za ono vrijeme kad su ga uredivali Dragutin Kamber i Franjo Kralik. Ovaj drugi je kao urednik imao dvije velike sreće: prva se sastojala u tome što je Akademija Regina Apostolorum 1932. god. preuzela Tjednik a druga se zvala Čedomil Čekada. Pisao je više nego itko drugi, dapače više nego mnogi drugi zajedno. K , tome, pisao je vrlo inteligentno.
Tekstovi ovog novinara s istančanim darom zapažanja i s velikom dozom kritičkog osjećaja izazivali društveni odjek i činili novine zanimljiviin. O Tjedniku se pričalo. Mnogo puta baš zbog Čekadinih članaka. Nije se dodvoravao nikomu. Bio je oštar kritičar ideja ali nije vrijedao osobe. Medutim, nije volio da njega dovode u pitanje. Sve u svemu, iako ga je njegova "aristokratska" sigurnost, kojom je pisao cijelog života, odvela u jednu vrstu "splendid isolation" u odnosu na druge, ipak Čedomil Čekada ostaje jedno od najjačih pera hrvatskog novinstva uopće, a pogotovo njegova katoličkog dijela.

 

 

Copyright© 2006 Katolički tjednik. Sva prava pridržana. Webmaster